Srpska pravoslavna crkva slavi danas Lazarevu subotu ili Vrbicu. Na Lazarevu subotu običaj je da se nose grančice vrbe, čime se simbolično predstavlja svečani Hristov ulazak u Jerusalim.
U SPC, Vrbica je dječji praznik, jer je Hristos, prema Jevanđelju, ulazeći u Jerusalim rekao: "Pustite djecu meni, jer takvih je Carstvo nebesko".
Na taj dan majke svečano obuku svoju djecu, pa čak i onu najmanju, od nekoliko mjeseci, i donose, svečano obučenu, crkvi. Djeca se raduju, trče po porti i učestvuju u ophodu oko crkve. Mlade vrbove grančice se odnose kućama i stavljaju pored ikone i kandila.
Vrbicu obično u crkvu nose djeca u subotu popodne da bi je ostavili u crkvi da se na Cveti, na jutrenju, okadi i očita molitva, a grančice se posle dijele narodu.
Čudo s Hilandara: Tri zrna grožđa za potomstvo
U našim hramovima se u popodnevnim časovima služi večernje bogosluženje, i u crkvu se unose mladi vrbovi listari, tek ulistali. Pošto se vrba osveti, sveštenik narodu dijeli grančice, i zatim se vrši trokratni ophod oko hrama sa crkvenim barjacima, ripidama i čiracima. Narod obilazi oko hrama uz pjevanje tropara Lazareve subote.
Na taj praznik se obično bere cvijeće, ali se ne unosi u kuću, već se drži u dvorištu u posudi sa vodom. Cvijećem se rano ujutro kiti kuća, a vodom u kojoj je stajalo, umivaju se ukućani. Običaj je da se tog dana mladi međusobno daruju cvijećem.
S obzirom da je ovaj praznik u vrijeme uskršnjeg posta, crkveno pravilo je da nije dobro na taj dan igrati i pjevati.
Sa ovim danom počinju veliki Vaskršnji praznici.
Lazareva subota je sjećanje na događaj u Vitaniji, gdje je živio mladi čovjek Lazar sa sestrama Martom i Marijom, koji je sa svim pojedinostim opisao jevanđelist Luka.
Na vijest o smrti Lazarevoj, kako je zapisano u Jovanovom Jevanđelju, Isus je došao u Vitaniju, gdje je njegov prijatelj već četiri dana bio sahranjen.
Došao je do groba, naredio da se skloni grobni kamen i pozvao Lazara da izađe, što je on i učinio, sav uvijen u pogrebne pokrove, kaže predanje koje je prenio sveti Jovan u svom Jevanđelju.
Ovaj događaj smatra se u hrišćanstvu pobjedom života nad smrću i nagovještaj Hristovog stradanja i vaskrsenja, u kome je osnova novozavetne vjere.
To poslednje čudo Hristovo, koji se već pročulo po čudesnim isceljenjima i drugim podvizima kojim je potvrđivao snagu potonje vjere, ozlojedilo je judejske sveštenike i uzrok je presude na smrt raspećem koju mu je u srijedu, u nedelji stradanja, izrekla jevrejska skupština Sinedrion.
Lazar je živio još trideset godina kao episkop na Kipru, gdje ga je posjetila i Bogorodica i poklonila mu omofor, njenom rukom izvezen.
Spomen svetog Lazara Četvorodnevnog slavi se od prvih dana hrišćanstva, a njegovo ime je simbolično i na jevrejskom jeziku El-azar znači - Bog je pomogao.
Njegove mošti počivaju danas u Carigradu, gdje su prenijete 890. godine sa Kipra, odnosno iz Kitona kod Larnake, gdje je stajala nadgrobna ploča sa natpisom "Hristov prijatelj".