Božo Čolović je vjerovatno najstariji državljanin Crne Gore. Živi u Pljevljima već 106 godina!
Božov recept za dug život je biti umjeren u svemu, u jelu, piću, radu, radosti i žalosti, ali je, kaže, genetika ipak presudna,iše lic so zdanju za Crnu Goru.
Iako ima uslova da boravi kod djece u Beogradu, Božo je najradije u svojoj kući u Pljevljima, gdje ga pazi kćerka Milenka Cica, književnica.
„Najbolje mi je ovde u mojoj kući. U Beogradu vrata do vrata, ne zna se ni ko ti je komšija, otuđio se narod“, kaže Božo Čolović za Blic.
Okružen fotografijama članova svoje porodice, unučadima, praunučadima i sa dvije velike fotografije Karađorđa i Petra Karađorđevića, Božo priča o životu nekada i sada.
„Najlepši dani su mi bili u selu Jugovu, jahao sam najboljeg konja, sa kojim sam išao i do Čajniča, Rudog, Boljanića, provodio se, plaćao muziku da me sa vašara prati do kuće. Najviše bih voleo kad bih mogao da se vratim na te godine i da opet imam konja sa sjetom“, ispričao je Čolović.
On dodaje da mu je vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio je najljepši period.
„Sve se promijenilo početkom Drugog svjetskog rata, Bože sačuvaj, kako je to vrijeme bilo. Zlo veliko. Srbi se između sebe ubijali, ljudi nisu znali na kojoj su strani, a svaka vojska koja bi naišla uzimala šta joj treba. Sva imovina seljaka je propala kaže Božo, pričajući kako je u domaćinstvu Čolovića od 200 grla ovaca i koza ostalo pet, od 10 krava jedna, od četiri konja jedan, a od tri para volova nijedan“, kaže Čolović za Blic.
Starina dodaje da je najteže vrijeme je bilo poslije rata.
„Bile su odmetničke bande, tako da nijedno muško čeljade nije smjelo zanoćiti u kući“, prisjeća se Čolović.
Rođen je na Božić 1909. godine, od oca Anta i majke Magde, rođene Leovac, kao osmi sin.
„Moja majka nije rađala žensku djecu. I ja i braća imamo brojno potomstvo priča Božo i doda je da mu je otac živio preko sto godina, a i braća su mu doživjela duboku starost“, kaže Čolović.
Djed mu je za vrijeme Turaka učio trgovinu u Pljevljima kod Radovića i shvatio je značaj pismenosti i on je 1918. godine doveo Hadži Nika Damjanovića da mu uči sinove i sinovce i tu godinu dana su imali privatnog učitelja u Jugovu. Naredne godine otvorena je škola na Gotovuši koju je pohađao, a kada mu se otac Anto vratio iz zarobljeništva 1924. godine, upisao ga je na krojački zanat u Pljevljima, kod Jevrema Jakića, a 1928. polagao je majstorski ispit.
„Za ispit sam imao da sašijem jedno odijelo, a onda je to ocijenjivala komisija i tada sam dobio zvanje krojač muškog i ženskog seoskog odijela, ali sam kasnije kroz rad i sam usavršio šivenje i gradskih odijela“ prisjeća se Božo.
Kad je završio školu, vratio se u Jugovo i otvorio u kući svoju radnju, a 1931. godine otišao je u vojsku.
Sa suprugom Darinkom iškolovao je četvoro djece: Sretka, Radoja, Nevenku I Milenku. Troje je završilo fakultete. kćerke ekonomiju, a Radoje medicinu. Postao je hirurg, profesor na beogradskom Medicinskom fakultetu i član je Srpske akademije nauka i umjetnosti i predsjednik srpskog ljekarskog društva.
Božo kaže da mu je penzija samo 224 eura, a da mu nijesu priznali radni staž koji je ostvario prije Drugog svjetskog rata, iako je imao registrovanu radnju u vreme Kraljevine Jugoslavije i plaćao porez.