Nakon trilogije o ajkulama, iz crnogorskog podmorja selimo na obalu. Poslije morskih nemani i njihovih lovaca, junaci nove priče iz „ribarskog gnijezda“ su dva sasvim bezopasna ali do koske mediteranska lika.
Ovo je storija o Toniju i Ljubu piratu. Van ribarskog gnijezda u Baru, možda će vam ih predstaviti i kao Anta Bakovića i Ljuba Karanikića. U gradu pod Rumijom Anto Baković je bacio sidro 1977. godine, nakon plovidbe od rodnog Splita preko Prizrena. Ljubo Karanikić je domicilni barski pirat. Prvi je maestro fotografije, drugi „kapo od kužine“.
U tandemu čine štab gerilske jedinice koja se multimedijalno bori da najvećem crnogorskom primorskom gradu ubrizga imidž mediteranskog, i da u tom duhu uživaju svi njegovi mještani i gosti. Borba traje već dvije i po decenije, a počela je u čuvenom ribljem restoranu „Pirat“ u Sutomoru, kojeg danas, nažalost, više nema.
„Druženje s Tonijem počelo je u mom Piratu. Valjda je moja manitost privukla hipika u duši sa splitskog Peristila i prizrenskog šadrvana u restoran. A on se, kako je prekoračio prag Pirata, jednostavno stopio u tom ambijentu. Tu smo skovali plan kako da izvedemo prvi atentat na „pljeskavica turbo-folk“ štimung koji je drmao Sutomorom. Revolucija se onda proširila na čitavu barsku opštinu, i evo nas sada na pozadinskom piratskom položaju u Starom Baru, u mojoj konobi Spilja“, priča sa nostalgičnim odsjajom u očima Ljubo.
Čuveni ugostitelj se potom izvinio, kako je naglasio „njenom veličanstvu pljeskavici“.
„Da ne bude kakvih grešnih pomisli, ja pljeskavice obožavam. Ali u ulozi turiste volim da ih jedem u njihovoj postojbini. Iskreno, naljutio bih se na Leskovčane kad bi me dočekali sa sekelj gulašom. Svako podneblje ima svoj miris, ukus, melodiju... Turizam i ugostiteljstvo bi propali kada se to ne bi poštovalo. Kao domaćini u Sutomoru, Toni i ja smo željeli da gostima sa kontinenta upriličimo doživljaj kakav treba da dobiju kada se spuste na obalu“, priča Ljubo.
Piratska revolucija na južnom Jadranu zamah je dobila pokretanjem Mediteranskog centra fotografije, nevladinog udruženja čiji je predsjednik Anto.
Na internet stranici ovog udruženja, revolucionarni karakter prikriven je objašnjenjem da su članovi MCP „u suštini opservatori društvenih događaja, koji svoje stavove, zapažanja i proteste, procesuiraju sa dosta slika i malo riječi, putem vizulnih i printanih medija a određenu društvenu stvarnost u trenutku stvaranja bilježe fotografijom čiji je vrijednost od dokumentarne ka umjetnosti“.
Na naše pitanje da li je „piratska revolucija“ u Sutomoru doživljavana ispočetka kao subverzivno djelovanje, Anto odbija da direktno odgovori. O prvom piratskom poduhvatu, „Sutomorskom ponoćnom nokturnu“, međutim, rado priča:
„Na tu akciju pokrenula nas je muzika. Volim ja muziku Mediterana a voli je i Ljubo. Mediteranska muzika najbolje ide uz dobro vino, slane sardele, po koju veću ribicu, crni rižoto... Ljubo poštuje taj ritual. Naročito kad opaku zverku od ribe spremi i digne nam uzbunu: „dolazite odmah!“ Uvede nas jednom u takvu gušt situaciju, krenemo da uživamo u pogledu ka moru sa terase Pirata...ispred nas samo obala Italije. No, ne vidi se i horizont ! Oko nas trešti „dam- tam, bum- tras“... Buka i muka, al` vidimda na štradi i okolnim terasama u tome uživaju! E tu je pala odluka: krećemo u protivnapad!“
Dok Ljubo uz šeretski osmjeh klima glavom potvrđujući da njegov saborac ne vodi priču ribarskim tokom, Toni nastavlja:
„I u svoj toj galami, ja pitam Ljuba: „Zaboga jesu li ovi ljudi doživjeli gitaru u noći uz zvuk valova na obali, pjesmu klape... Ajmo bar jednom da im priuštimo takav doživljaj, da vide, čuju... Možda se nešto promijeni. Tako smo dogovorili Mediteransku noć“.
Problem sa muzikom iz okolnih restorana i kafića lako je riješen, prisjeća se Baković.
„Zamolili smo ljude koji drže sve ugostiteljske objekte u široj okolini da nas puste tu jednu noć, da utišaju svoju glazbu iz kutija... I tako je i bilo! Bez ikakvog otpora ili ljutnje, komšije, žestoki momci a dobri domaćini, potpuno su utišali razglas! Niko nije vjerovao šta se zbiva te noći, ljudi u mogli da pričaju normalno... odjednom se sve promijenilo i zamirisao je Mediteran. Muzički ugođaj napravila je akustična gitara, pjesma klape...“
Na Antovo prisjećanje nadovezuje se Ljubo:
„Program je trajao do zore. Služili smo besplatno girice, organizovali čak i edukaciju gostiju u pravilnom jedenju mušula. Obezbijedili smo ih 300 kilograma za tu noć, a ja sam kao dobar domaćin objasnio da se jedu kao šumadijska šljiva, al obratno – pojedeš ono iznutra a ono okolo baciš.“
Uspjeh Mediteranske noći, pokrenuo je sutomorske pirate na novu akciju.
„Ideja za novi napad opet nam je stigla dok smo meračili. Gledamo Ljubove gusarske kape na zidu, crteže... i padne nam na pamet da obučemo konobare u piratska odijela. Da bude jasnije, konobari u Piratu bili su prije svega naši drugari, pa nije bilo problema sa realizacijom te ideje. E to je pokrenulo pravi haos: Pirati stoje na ulazu u restoran i dočekuju goste, služe ih, atmosfera kao na gusarskom slavlju. To je bilo ludilo, Željko izađe u piratskoj garderobi na stepenište, a blicevi samo sijevaju. Uvijek je bila gužva u restoranu, Pirat je bio sutomorski brend. Još kad je Ljubo uveo piratski meni...“prisjeća je Anto.
Ljubo, koji je nakon ove epizode i ponio nadimak Pirat, nadovezuje se na priču saborca: „I Toni je nosio gusarsku garderobu, bio je slikan tog ljeta više nego Džoni Dep“.
„Piratski pjat“ Ljubovog restorana bio je godinama hit zbog kojeg su u Sutomore dolazili i turisti sa onih de luks destinacija crnogorskog primorja. Fotografije ovog spektakularno posluženog jela, uradio je naravno Anto. On je, indirektno, bio krivac i za nastanak manifestacije „Piratski sto pod Starom maslinom“, koja je zapravo preteča današnje barske Maslinijade. U neku ruku i početak „piratske revolucije“ pod Rumijom.
Na repertoaru prvog TV festivala u Baru 1995. godine, naime, našao se i Bakovićev kratki film „Maslina“. Tokom druženja sa drugim učesnicima festivala, Anto je shvatio da gosti misle da je nagrada festivala nazvana „Zlatna maslina“ zbog toga što se festival održava na prostoru bogatom maslinama.
„Sjećam se te epizode kao da je bilo danas. Dolazi mi Toni u Pirat zabrinut i kaže kako bi bilo dobro da pripremim malo priganica i polužimo ih gostima festivala uz sir pod Starom maslinom. Sve uz objašnjenje da nema smisla da pustimo ljude da odu a ne vide maslinu staru 2.000 godina. Naravno, nije se završilo na priganicama i siru. U strahu da se ne obrukam, napravim trpezu sa mojim piratskim pjatima veliku kakvu nikad ranije nisam. Sve iz Jadrana što se jede, zahvaljujući našoj ribarskoj braći je bilo u ponudi“, priča u dahu Ljubo.
Anto ga podsjeća na najvažniji „gusarski“ detalj ove manifestacije.
„Da, da, kako to da zaboravim! Uz takvu hranu moralo je da se ponudi i adekvatno vino. Nabavili smo dvije bačve prvoklasnog iz Crmnice, i angažovali jednu našu Crmničanku, kako se to ovdje popularno kaže „i naprednu i nazadnu“, da toči iz bačvi. Gosti su nam bili poludjeli. Kako se to kod nas kaže - nisu znali što ih je snašlo! To je bila jedna od najjačih gusarskih diverzija“, zaključuje Ljubo.
Anto podsjeća da je narodna kuhinja sastavni i vrlo važan dio kulture svake zemlje.
„Ta gastronomska manifestacija živi danas pod drugim imenom. Malo ljudi to zna ili želi da se sjeti ko je sve pokrenuo. Takođe, ja sam i jedan od utemeljivača TV festivala sa početnom idejom Pera Radovića o sveslovenskom festivalu. Mojom krivicom umjesto sveslovenskog postao je jednostavno međunarodni. Predložio sam Voju Banoviću da ga organizuje Turistička organizacija grada pošto su Kulturni centar i gospodin Mićo Orlandić to prethodno odbili. Kad se sve pokrenulo jači štihovi su izbacili nas pirate iz igre. Al, ne marim. Svi naši projekti su, ionako, bili neprofitnog karaktera a dobre ideje donose ekonomske plodove i očekivano je da se zaboravljaju oni od kojih su pozajmljene“ kaže bez gorčine Baković.
Za kraj prvog dijela storije o „piratskoj revoluciji“ u barskom i spičanskom zalivu, obezbijedili smo internet premijeru Bakovićevog kratkog filma „Maslina“ iz 1995. godine.
Drugi dio priče o poslednjim piratima južnog Jadrana objavićemo za sedam dana, u nedjelju 12. oktobra.