Blaženopočivši patrijarh Pavle bio je poznat po svojoj skromnosti pa tako malo ko zna anegdotu o tome kako su nastale njegove cipele, u kojima je uvijek pješačio.
Gojko Stojčević, slabački dječak iz sela Kućanci, koji je rano ostao bez roditelja, prevalio je veliki duhovni put da bi 1990. godine postao 44. vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve.
U svešteničkim krugovima dugo će se prepričavati kako je patrijarh Pavle imao lijepe cipele - lake, udobne i besprekorno sjajne.
"Jeste", osmijehivao se patrijarh Pavle kada su ga pitali za cipele, "Udobne su, mogu u njima dugo da pješačim".
"Gdje ste ih kupili?"
"Eh, kupio!", rekao i odmahnuo rukom kao da je stavio tačku na razgovor.
A iza ovih cipela stoji malo neobična priča: cipele, u stvari, nekad bile ženske čizme - našao ih patrijarh, bačene, blizu kuće svoje sestre. Zagledao ih, prevrtao, vidio da su stare i očuvane. Posle nekoliko dana u svojoj maloj radionici načinio je sebi dobre cipele.
Patrijarh Pavle je bio veoma cijenjen zbog svoje skromnosti i mudrosti. Nije mu bilo ispod časti da šije ili da popravlja prozore. Sjećanje na ovog neobičnog, blagog čovjeka, koji je bio istovremeno i intelektualac i zanatlija, ostalo je živo i pet godina nakon njegove smrti.
Dok su mnogi kupovali luksuzne automobile, on je svuda išao pješke ili javnim gradskim prevozom. I to u cipelama koje je sam pravio, ali i popravljao.
Priča kaže da ga je obućarskom zanatu naučio neki čovjek koji je popravljao cipele u blizini Patrijaršije, a neki kažu da je zanat “pendžetiranja đona” naučio u manastirima.
Jednog dana je vidio vozača ispred patrijaršije kako mijenja gumu i zatražio da mu pozajmi parče od gume koju je čovjek namjeravao da baci. Od te gume je izrezao kalup i tako zakrpio svoje cipele.