Vjerovali ili ne, jedini državljanin Crne Gore nakon čijeg je šuta Petar Čeh vadio loptu iz mreže, je biznismen, političar i nosilac crnog pojasa u džudu! On je i najveći ekspert za srednjeazijske ovčare na ovim prostorima…
Navedene reference tek su početak i onaj manje poznati dio poduže liste titula, zvanja i legendi koje prate našeg sagovornika, a od kojih su najpoznatije one vezane za njegova dobročinstva i sponzorstva. U intervjuu za MONDO, poznati barski privrednik i humanista Radomir Novaković Cakan otkriva stranice svoje životne storije koje bi mogle da posluže za sinopsis filma o putu do uspjeha kojim se ređe ide.
Danas Novaković rukovodi kompanijom Padrino mont koja je vlasnik lanca prodavnica sportske opreme Cakan sport. Sponzor je desetina, uglavnom barskih sportskih klubova kao i mnogobrojnih mladih sportista individualaca. Trenutno, Cakan je aktuelan i kao nosilac liste Pozitivne Crne Gore uoči lokalnih izbora u Baru. Politika, međutim, nije bila tema ovog razgovora...
Neizostavno pitanje u razgovoru sa ljudima uspješnim u biznisu je “kako je počelo”?
“Počelo je sa malom radnjom sportske opreme koju sam otvorio sa 22 godine. U ludom vremenu koje smo živjeli devedesetih ja sam imao sreću da upoznam ljude koji su bili na čelu najvećih kompanija za veletrgovinu sportskom opremom u tadašnjoj SR Jugoslaviji, poput Delta holding, MPC-a, Sport lajna. Kod njih sam dugo nabavljao robu tako što sam svake nedjelje išao u Beograd i kupovao za onoliko para koliko sam uspio da skupim baveći se maloprodajom, ponekad dovoljno tek da napunim gepek automobila. To je tako trajalo sve dok me jednog dana nisu iznenadili sa šleperom robe vrijedne 150.000 maraka. Kompanije kod kojih sam kupovao poslale su mi robu koju nisam imao odmah da platim, da ne bih dolazio svake nedjelje i da kroz tu uštedu dodatno zaradim. To mi je bila i glavna lekcija da je tajna uspjeha u trgovini u smanjivanju troškova nabavke i poslovanja. Ostalo je istorija. Na toj lekciji I tom šleperu počeo sam da dižem Cakan sport”.
Jedna od barskih urbanih legendi je da ste jedini Crnogorac koji je dao gol Petru Čehu…
“Legenda je bazirana na istinitom događaju. Uoči finala Lige šampiona na Vembliju, Adidas me je vodio u London kao VIP gosta a kako je sponzor Barselone i Mančester Junajteda bio Nike, naš domaćin nije mogao da nam upriliči uobičajeno upoznavanje sa finalistima. Tako smo, umjesto na trening Barselone i Mančestera na Vembliju, završili na treningu Čelzija čiji je sponzor bio Adidas. Na Stamford bridžu smo imali organizovano takmičenje u izvođenju penala i ja sam iz prvog udarca savladao Petera Čeha. Čim sam pogodio skinuo sam kopačke i odlučio da ih čuvam kao relikt, jer sam ubijeđen da nijedan drugi građanin Crne Gore ne može da se pohvali da je dao gol Čehu”.
Te kopačke, ipak, niste sačuvali?
“Nisam, srećom. Moj kum Srđa Marvučić je ekonom crnogorske fudbalske reprezentacije, poklonio sam ih njemu a on ih je, kao dokazano srećne, proslijedio Andriji Delibašiću uoči meča u kojem je ovaj postigao izjednačujući gol protiv Engleza pod Goricom, za plasman “sokola” u baraž kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. Filmska priča, ali istinita.”
Epitet “filmske”zaslužuje i anegdota o popularnosti koju uživate kod Japanaca…
“Za tu “popularnost” je zaslužno bilo moje predznanje o poštovanju koje Japanci imaju prema “gabaritnim” ljudima, aiz čega proističe i mitsko obožavanje sumo rvača. Upravo sam na Vembliju, uoči finala Lige šampiona, napravio skeč kada sam vidio da je među gostima adidasa ima i mnogo direktora firmi iz Japana. Rekao sam prijateljima kako sam mnogo popularan u Japanu i otišao kod kolega iz te zemlje koji su se stalno fotografisali. Znao sam da kada me vide ovako krupnog neće izdržati da se ne slikaju i sa mnom. Foto seansa je trajala pola sata a drugovi su bili u čudu otkud me znaju i na dalekom istoku…”
Prije “statusa” sumo rvača, oprobali ste se i u džudou?
“Džudom sam se prilično dugo bavio i ne bez rezultata. Trenirao sam prvo u barskom Mornaru, potom kao student u Nišu u istoimenom klubu. Najveći takmičarski uspjeh bila mi je bronzana medalja na juniorskom prvenstvu Jugoslavije 1992. godine. Još kao omladinac sam stekao pravo da na tatamiju nosim crni pojas”
U svijetu kinologije poznati ste kao veliki zaljubljenik u rasu srednjeazijskih ovčara…
Posebno sam ponosan na zvanje predsjednika Nacionalnog kluba srednjazijskih ovčara Crne Gore. Kada sam doveo mog prvog srednjeazijskog ovčara u Crnu Goru na ovim prostorima bilo je svega nekoliko primjeraka te fantastične rase. Danas ih ima oko 150 registrovanih, za manje od šest godina.
Otkud takva strast baš prema toj, na ovim prostorima, rijetkoj rasi?
“Tokom jednog službenog putovanja, poslovni partner me je u Moskvi poveo da vidim rasu koju Rusi zovu “ponos nacije” ili “gordost Rusije”. Bio je to srednjeazijski ovčar, ili kako ga Rusi zovu alabaj. Zaljubio sam se u ove pse na prvi pogled. Čim sam video psa od 80 kilograma koji se kreće kao gazela a umiljat je kao mače pri susretu sa čovjekom. Rijetko inteligentni psi koji i bez dresure znaju šta im je posao. Nemaju ubilački karakter ali su beskrajno odani i zaštitinički nastrojeni prema svom gazdi.
Da li predstavljate svoje mezimce na kinološkim izložbama?
“Naravno, to je neizostavni dio ove strasti. Imao sam najljepše štene na svjetskoj izložbi pasa u Budimpešti 2013. godine u starosnoj kategoriji od 6 -9 mjeseci, najljepšeg mladog psa na Svjetskoj izložbi u Salcburgu 2012. godine a posebno sam ponosan na trijumf na izložbi “Dostojne otačenstva” u Rusiji. Riječ je o izložbi na kojoj učestvuju samo srednjeazijski ovčari i ja sam bio prvi vlasnik čiji je pas pobijedio na toj smotri a da nije sa prostora bivšeg SSSR-a. Ni sam nisam bio svjestan o kakvom se rezultatu radi dok čuveni sudija kinolog Polivanov, nakon što je moj pas pobijedio i kada je čuo da nisam iz Rusije nije bio vidno šokiran.
Ostali bi nedorečeni ako ne postavimo pitanje vezano za vaša dobročinstva. Nije baš uobičajeno da poslodavac daruje svoje radnike novim automobilima, malo je klubova u Baru koje niste donirali opremom…
“Automobili koje sam poklonio svojim radnicima nisu bili dobročinstvo već nagrada ljudima koji su svojim djelima i zalaganjem digli kompaniju Cakan sport. Dobili su automobile, pri tom, I iz praktičnih razloga, u trenutku kada su im svima zaista trebali jer smo preselili magacin na periferiju. Što se tiče sponzorstava, riječ je o bontonu koji zahtijeva ovaj posao. Držim se i one maksime – čini dobro i dobru se nadaj”, zaključio je Cakan.