Naučnici kažu da je za zdravlje čovjeka nekad mnogo važnije da je okružen drugim ljudima nego da se pravilno hrani, redovno posjećuje ljekara, vježba.
Telefon od ujutru nije zazvonio. Mladić se pita šta nije u redu. Provjerava da li je dobro spustio slušalicu, da li mu radi mobilni. Već se uveliko spušta veče, a prepoznatljiv zvuk zvona još se nijednom nije oglasio. Da li je moguće da danas niko nije osjetio potrebu da mi se javi, pita se u čudu. Zar su me svi zaboravili?
Ne može da se skrasi na jednom mjestu. Počinje da čita knjigu, ali mu misli blude. Uključuje televizor, ali uzalud daljinskim traga za nekom emisijom koja bi mu privukla pažnju. Ništa ne vrijedi. Osjeća se usamljeno. Kao da je poslednji čovjek na svijetu.
Onda se dosjeti da bi možda on mogao nekoga da pozove. Okreće broj i čuje glas druga koji mu saopštava da upravo misli na njega, ali se nešto zaradio i ne stiže da ga pozove. Mladić se osmjehuje i već se mnogo bolje osjeća.
Da li je moguće da usamljenost može do te mjere da bude razorna i pogubna da od nje čovjek čak može i da se razboli? Na to pitanje naučnici su želeli da nađu odgovor. Ispitivanje sprovedeno u Americi obuhvatilo je oko trista hiljada ljudi, a zaključci su nedavno objavljeni u stručnom časopisu "Plos medisin”.
Istraživanje je pokazalo da je osoba koja održava bliske veze s porodicom, prijateljima, ljudima iz škole ili s posla za pedeset odsto u manjoj opasnosti da se razboli. A čovjek koji je najčešće sam i ne izlazi iz kuće, jer nema s kim, izložen je većem zdravstvenom riziku nego ako je, recimo, pretjerano gojazan.
Naučnici su čak došli do zaključka da je nedostatak prijatelja opasan po zdravlje kao kad čovjek jede nezdravu hranu, da se ne govori o lošim posledicama pušenja ili alkohola.
Na jedno pitanje istraživanje ipak nije dalo odgovor. Da li su zdravi ljudi raspoloženiji i spremniji na druženje od onih koji pate od neke bolesti? Jer, kako kažu naučnici, neko ko nema vidljivih tegoba znatno je spremniji da, pored svakodnevnih obaveza, nađe vremena i za viđanje s rođacima, prijateljima, poznanicima.
Zašto su društveni ljudi zdraviji? Čovjek koji se viđa s različitim ljudima obično je po prirodi veoma poletan i ništa mu nije teško, kad zatreba začas će otići i na ljekarski pregled. Zadovoljna i raspoložena osoba brine o sebi, obično se pravilno i zdravo hrani, dovoljno spava, odlazi s prijateljima na izlete, u prirodu, redovno šeta, skokne i do teretane, gimnastičke sale.
Zanimljivo je da su naučnici, u jednom drugom istraživanju, koje je trajalo deset godina i obuhvatilo oko pet hiljada ljudi, još nešto otkrili: osjećaj usamljenosti i odbačenosti može da bude kao zarazna bolest. Naime, ukoliko se u društvu zatekne neko ko je nesrećan i nezadovoljan sobom, ta njegova loša osjećanja mogu da se prenesu i na druge, kao kijavica, piše "Politikin Zabavnik".
Većina ljudi tvrdi da se ponekad osjeća usamljeno, tačnije rečeno - u prosjeku četrdeset osam dana godišnje. Međutim, ukoliko se čovjek koji je ostatak godine uglavnom vedar i raspoložen često viđa s osobom sklonom raspoloženju 'nikom nisam dovoljno dobar', onda će mu se za sedamnaest povećati broj čemernih i čamotnih dana.
Dakle, samim tim što se zatekne u društvu nekog ko veruje da nema ko da mu okrene telefon ili ga pozove da nekud izađu, u većoj je opasnosti da i sam upadne u loše raspoloženje.
Usamljena osoba u društvu, slikovito su objasnili naučnici, može da se uporedi s izvučenom petljom na džemperu koja, ako se povuče, raspara cijeli džemper. Osećaj odbačenosti nekad je do te mjere zarazan da može da promeni raspoloženje svih u društvu. Naravno, uvijek postoji mogućnost da, ukoliko se to primijeti na vrijeme, ostali jednostavno naprave neku vrstu brane kojom će pokušati da zaustave nalet negativnih talasa.
Različiti su načini da se steknu nova poznanstva. Čovjek treba da nauči da sluša druge i da ono što je čuo, ukoliko je u pitanju priča koja nije namenjena širokom krugu ljudi, nauči da čuva kao tajnu. Treba da održava veze i da vodi računa da odgovara na mejlove, SMS poruke, ne očekuje da stalno neko njega poziva nego da i on druge nekad nekud izvede.
Takođe je važno da čovjek nauči da se raduje tuđem uspjehu i da ne bude ljubomoran kad njegov prijatelj u nečemu napreduje.
Ma koliko ljudi voljeli da im se neko javlja telefonom, šalje im elektronsku poštu ili poruke preko Facebook, i to treba raditi s mjerom. Uglavnom niko nije baš pretjerano oduševljen ako ga neko neprekidno zivka i često uznemirava.
Kao što se biljke redovno zalivaju, tako i prijateljstva treba pažljivo gajiti i negovati. Da, i ne zaboraviti da se, kad je potrebno, ljudima kaže "hvala” ili "izvinite”.
(MONDO)