Djevojka Izobel Bouderi napisala je potresno pismo na Facebooku u kom navodi kako je preživjela masakr u koncertnoj dvorani Bataklan u petak uveče, u Parizu.
#ParisAttacks survivor Isobel Bowdery played dead for an HOUR at #BataclanTheatre gig https://t.co/YRa8kPQAnapic.twitter.com/5a3azcidjb
— Daily Star (@Daily_Star) November 15, 2015Ona je objavila i fotografiju krvave majice u kojoj je bila kad su u dvoranu upali naoružani džihadisti i pobili 89 ljudi. Izobel je preživjela pošto se sat vremena pravila da je mrtva i ležala u lokvi krvi na podu koncertne dvorane.
Evo šta je napisala Izobel u dirljivom postu na Facebooku koji je lajkovalo više od milion i po ljudi:
“Nikada ne pomišljate da će se to dogoditi baš vama. Bilo je samo petak uveče i rok koncert. Svi su bili srećni, igrali su i smijali se...a kada su ti ljudi ušli na glavni ulaz i počeli da pucaju, naivno smo vjerovali da je sve dio šoua.
Nije to bio samo teroristički napad, bio je to masakr. Desetine ljudi bile su upucane ispred mene. Pod je preplavio pravi bazen krvi. Čuli su se krici odraslih ljudi koji su držali u naručjima svoje mrtve djevojke...Uništene budućnosti, porodice slomljene – u jednom sekundu.
Šokirana i sama, pravila sam se da sam mrtva više od sat vremena, ležeći na podu među ljudima koji su mogli da vide svoje voljene kako nepomično leže. Zadržavala sam dah, pokušavala da se ne pomjerim i da ne plačem, ali ni da tim ljudima ne pokažem strah koji su željeli da vide.
Imala sam nevjerovatnu sreću da preživim, ali mnogi nisu. Ljudi koji su na tom mjestu bili iz istog razloga kao i ja – da se zabave u petak uveče, bili su potpuno nedužni. Ovaj svijet je surov. Događaji kao što je ovaj su tu da pokažu ljudsku izopčenost, a slike tih ljudi će me proganjati do kraja života.
Način na koji su bezdušno ciljali i ubijali ljude koji su stajali u dvorani, bez ikakvog poštovanja za ljudske živote...
Ništa nije izgledalo stvarno. Svakog časa sam čekala da se neko pojavi i kaže da je u pitanju noćna mora. Ali pošto sam preživjela ovaj horor, želim da ukažem ko su bili pravi heroji:
Čovjek koji mi je govorio da će sve biti u redu i koji je rizikovao svoj život dok me je grlio; par čije su me poslednje riječi uvjerile u dobro u svijetu; policija koja je ipak uspjela da spase stotinu ljudi; potpuni stranac koji me je vidio na ulici i tješio 45 minuta, dok sam bila uvjerena da je moj dječak mrtav; žena koja je otvorila vrata doma povrijeđenima i preživjelima, prijatelj koji mi je ponudio prenoćište i koji mi je dao novu majicu kako ne bih morala da ostanem u ovoj majici umrljanoj krvlju - svi vi ste me uvjerili da ovaj svijet ima šansu da bude bolji.
Ali ovo najviše posvećujem ljudima koji su ubijeni u dvorani, a koji nisu imali sreće da se probude danas, ali i bolu kroz koji prolaze njihove porodice.
Mnogo mi je žao. Ne postoji ništa što bi moglo da zaliječi taj bol. Osjećam se privilegovanom što sam bila uz njih u poslednjim trenucima njihovih života. I mogu da garantujem da njihove poslednje misli nisu bile upućene životinjama koje su izvršile napad - mislili su na ljude koje vole. Dok sam ležala dolje među nepoznatim ljudima i čekala da metak okonča mojih 22 godine, prisjećala sam se svakog lica koje sam voljela ili mu rekla da ga volim..I tako sve vrijeme, sjećala sam se najljepših trenutaka svog života. I željela sam da da ti ljudi koje volim znaju koliko ih volim i da bez obzira na to šta se meni dogodilo, nastave da vjeruju u dobro u ljudima. Da ne dozvole tim ljudima da pobijede.
Prošle noći, životi mnogih su zauvijek promijenjeni, a na nama je da budemo bolji ljudi. Da živimo živote koje su sanjale nevine žrtve tragedije, ali neće moći da ih ostvare. Počivajte u miru anđeli. Nikada nećete biti zaboravljeni”.