Nakon 72 dana u Andama svi su bili spaseni, a vijest o "čudu u Andama" brzo je obišla planetu
Dana 13. oktobra 1972. godine avion Urugvajskih vazdušnih snaga (let 571), koji je prevozio 45 ljudi, srušio se u Andima. Na letu su uglavnom bili članovi ragbi tima Old Christians Clubkoji su putovali na utakmicu iz Montevidea prema Santijagu. Nesreća je nastala zbog pogrešne procjene pozicije aviona prilikom slijetanja zbog čega je pao u planinsku dolinu. Tek 33 putnika je preživjelo pad.
Preživjeli su se našli u ekstremnim uslovima – na visokoj nadmorskoj visini, bez hrane i medicinske pomoći, dok su temperature padale ispod nule i snežne oluje prekrivale područje. Za sklonište su koristili olupinu aviona, a nakon što su im zalihe hrane brzo nestale, morali su donijeti radikalnu odluku - počeli su da jedu tijela preminulih putnika kako bi preživjeli.
Kasnije su preživjeli naišli na još jednu katastrofu – lavinu koja je odnijela još osam života. S početna 33 preživela, do decembra je broj pao na 16. Tada su odlučili krenuti u misiju spasavanja. Roberto Kanesa, Nando Parrado i Antonio Vizintín morali su da pješače po planinama, nadajući se da će pronaći pomoć. Nakon više od nedelju dana naišli su na čileanskog stočara koji im je pomogao i doveo vlasti do preostalih preživjelih.
"Čudo u Andama"
Nakon 72 dana u Andama svi su bili spaseni, a vijest o "čudu u Andama" brzo je obišla svijet. No, užas zbog spaavanja bio je pomiješan s užasom zbog priznanja preživjelih da su jeli ljudsko meso. Nakon spasavanja preživjeli su se vratili na mjesto nesreće, a tijela onih koji nisu preživjeli zakopana su u blizini, označena krstom.
Kanesa, pedijatar i kardiolog, 40 godina nakon nesreće svoju ispovijest odlučio je da podijeli sa cijelim svijetom. On je u vrijeme nesreće imao 19 godina. Najteže mu je bilo da jede meso.
"To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Osjećao sam se poniženo. Dostojanstvo mi je bilo na podu. Morao sam da zgrabim komad mesa svog prijatelja i da ga pojedem da bi preživio. Kroz oči našeg civilizovanog društva, to je bila jeziva i odvratna odluka", rekao je Kanesa.
Temperature su bile jako niske i smrzavali su se. Nisu lako donijeli odluku da jedu meso poginulih, ali nisu mogli drugačije.
"Lomio sam se. U tom trenutku sam se pitao da li je bolje da umrem. Sjetio sam se majke i poželio da se što prije vratim kući. Tada sam imao i djevojku Lauru sa kojom danas imam troje dece. Progutao sam komad i to je bio ogroman korak nakon kojeg se ništa nije dogodilo", rekao je Kanesa.
Jedan od najtežih izazova preživjelih bilo je suočavanje sa užasima koje su doživjeli, posebno s činjenicom da su morali da pribjegnu kanibalizmu. Kanesa je, po povratku u Urugvaj, obišao porodicu svojih prijatelja kako bi im lično objasnio kroz što su sve prošli i zašto su morali da preduzmu takve korake kako bi preživjeli.
Opisao je i kako je posjetio Gustava i Rakel Nikolić, čiji je sin bio teško povrijeđen i umro je u lavini, koja je pogodila avion nakon nesreće.