Praviti viceve o holokaustu nije dopušteno. Osim ako to radi Oliver Polak. On je komičar koji priča viceve o Jevrejima i holokaustu
Polak je odrastao u Emslandu u jedinoj jevrejskoj porodici. Nekada je tamo živjelo dvadesetak jevrejskih porodica koje su nacisti pobili ili protjerali. Polakovi rođaci su deportovani, njegov otac je preživio koncetracioni logor.
"Ako imate neki problem sa riječima Jevreji, Hitler ili Papenburg preporučljivo je da napustite prostoriju…"
Ovu rečenicu gledaoci čuju na snimljenoj najavi na početku programa. Oliver Polak obrađuje skoro isključivo samo ove tri teme. Papenburg u Emslandu je njegovo rodno mjesto. Da Polak nije imao veoma moćnu majku možda bi tamo umro od dosade "Ona me je uvjek opominjala zbog tamošnjih jdevojaka. Uvjek je govorila: Olivere, djevojke iz Emslanda su plodne kao stoka koju čuvaju. I uopšte je teško uočiti razliku između njih."
Šokirana publika
Ovakvi "gegovi" se često mogu čuti u drugorazrednim humorističkim programima. Međutim, kada ih izgovara Polak, oni djeluju suptilno. On je Jevrejin. Na to nas opominje u svakoj drugoj rečenici svog šou programa. Politički korektna publika je razapeta između zabrinutosti i šokiranosti. Upravo takav efekat, Polak uspješno eksploatiše. On na binu dolazi u trenerci i ispaljuje "pošalice". Šta je od toga njegovo mišljenje a šta ciljana provokacija, ne može se reći. Upravo to i čini ovaj program interesantnim. Polak je uvjek najbolji kada govori o stvarima koje su se zaista dogodile.
"Prije 9. marta zove me jedna organizatorka i pita da 9. novembra dođem na proslavu pada Berlinskog zida. Kaže da moram da dođem. Ja njoj kažem da mi 9. novembra imamo dan sjećanja na noć pogroma, kristalnu noć. Ona kaže: Nema veze, dovedi svoje ljude pa ćemo zajedno da slavimo."
Ova rečenica je preuzeta iz Polakovog programa. On atakuje na neljubaznost i neiskrenu pristrasnost koju Njemci često osjećaju u susretu sa Jevrejima. Polak je smislio jedni igru i nazvao je jevrejskom: "Ja ću sad vam kažem ime jednog poznatog čovjeka. Ako mislite da je on Jevrejin svi ćete da vičete : 'Jevrejin!' Ako on, pak kaže da nije Jevrejin vi vičite: 'Normalan!'"
Naravno da se gledaoci nakon ovoga nađu u škripcu. Da li da sarađuju ili da prekinu "igru". Koja je mogućnost da pomenete riječ "Jevrejin" a da to ne zvuči kao denuncijacija. Odmah se bude loša sjećanja. "Dakle, to nije kao kod ostalih kabaretista koje publika gleda, aplaudira i onda ode kući sa poboljšanim raspoloženjem. Kod mene sve ostaje otvoreno. Ne postoji krajnja solucija", kaže Polak.
Poziv na pomirenje
Ali to i jeste kvalitet ove predstave. Polak ide još dalje. On sa karikiranom radošću poziva na veliko pomirenje pjesmom: "Ajde da svi budemo Jevreji".
Ipak, prava komunikacija izgleda malo drugačije. Istinski poziv na pomirenje se ne daje sa bine. To jasno pokazuje i scenografija na bini. Polak nastupa između dva predimenzionirana njemačka ovčara koji na glavi imaju SS kape a na psećoj ogrlici visi im Davidova zvijezda. "Možda je to simbolično - nešto jače nego inače", kaže Polak
Ipak Polak ne umije sasvim tačno da se izjasni. On je intuitivan čovjek koji se višeznačno izražava. Njemačkoj željeznici preporučuje da zaposle jednog Ajhmana kako bi im vozovi opet stizali na vrijeme. Nikada se nije zapitao da li su ovakvi vicevi neukusni:"Svi mi imamo vlastite sisteme vrijednosti, a ja pravim viceve za koje smatram da su smiješni. Nadam se da ostali dijele moje mišljenje. A neonacisti čine polovinu moje publike. Oni mogu nešto i da nauče."
Kod nekih stvari koje Polak izgovara preostaje vam samo da vrtite glavom. Ali njegov humor i jeste dobar upravo zato što ponekad pretjeruje i vrlo je bolan. Ipak, on se holokaustu ne smije nego ga uvjek iznova vraća u našu svijest.
(MONDO)