Četrnaestogodišnji Nikšićanin Marko delić preživio predrtanje autobusa kod Sokolca i ntragediju u vozu kod Bioča
Marko Delić, četrnaestogodišnjak iz Nikšića, postao je poznat po tme što je preživio dvije velike tragedije - nesreću u autobusu koji se rpevrnuo na putu Han Pijesak – Sokolac i željezničku tragediju zime 2006. godine na Bioču.
Marko ne voli da priča i nevoljno se mislima vraća u prošlonedjeljno jutro.
„Spavao sam, kao i većina djece u autobusu. Probudio sam se kada sam čuo da smo u nešto udarili. Odskočio sam i otvorio oči, jer još nijesam čvrsto spavao. Kada je autobus krenuo da se prevrće, samo sam pomislio ’zašto opet?“, ispričao je Marko za dnevni lsit Vijesti.
Plesački podijum u Bjeljini je, poslije kraće pauze, bio prva Markova takmičarska destinacija. I prošao je više nego dobro – igrajući hip-hop sa dvije formacije, sa mlađom grupom i sa odraslima, osvojio je dva prva mjesta.
„U Bjeljini je bilo prelijepo. Išli smo da obiđemo i etno selo. Sve je bilo super – i druženje, i takmičenje, i obilasci. Plašili smo se da Rusi ne ponesu sve medalje, a na kraju se ispostavilo da smo od 20 prvih mjesta osvojili 18“, kaže Marko dok pokazuje medalje i diplome.
Takmičenje je trebalo da se završi pola sata prije ponoći, ali se završilo tek oko dva sata. Za Crnu Goru krenuli su oko tri sata ujutro.
„Bili smo srećni što smo dobro prošli, ali umor nas je savladao, tako da je umjesto slavlja stigao san“, kaže Marko.
Uslijedili su Žljebovi. Mjesto za koje su mnogi čuli tek nakon osmomartovske nesreće. Ni Marko nije znao da to mjesto postoji. Sada ga neće zaboraviti.
„Kada je autobus, nakon prevrtanja, stao, popeo sam se kroz rupu, izašao i bos, jer je u autobusu bilo vruće pa smo se sazuli, sa drugaricom koja je takođe uspjela da izađe, krenuo do prvih kuća da tražim pomoć. Objasnili smo nekoj ženi, koju smo našli, šta se desilo. Povrijeđeni, koji su uspjeli da dođu do te kuće su tu i ostali, jer je napolju bilo prehladno. Drugarica i ja smo nastavili dalje jer, žena nije imala telefon. Vidjeli smo oznaku da je benzinska pumpa udaljena 500 metara. Otišli smo tamo i jedan čovjek je pozvao policiju i Hitnu službu. Poslije smo se vratili nazad“, kaže Marko.
Ne zna da li je osjetio strah u tim momentima. Bilo je, kaže, kao u nekom bunilu, kao da nije bio svjestan šta se dešava.
„Sve sam vidio, išao sam da tražim pomoć, ali sve to sam radio mehanički. Kao da to nijesam bio ja“, kaže Marko i dodaje da se sjeća djevojčice koja nije prestajala da plače.
Kada su stigli u bolnicu niko nije htio da im kaže da li ima teže povrijeđenih ili poginulih.
„Znao sam da ima teže povrijeđenih, jer sam vidio Sonju Jokić, Aninu majku, imala je veliku ranu na glavi. Sjećam se da je sva bila krvava i da je stalno pitala za kćerku“, kaže on.
Instruktori su htjeli da ih koliko-toliko zaštite i nijesu im rekli da je njihova drugarica Božica Pejović poginula. Za Božičinu smrt Marko je saznao kada je došao kući, i o tome ne želi da govori.
Nerado se vraća i u predvečerje 23. januara 2006. godine kada je putovao „vozom smrti“, u kome je u nesreći na Bioču poginulo 47 osoba, dok je 220 putnika bilo povrijeđeno. Među povrijeđenima bili su i Markovi roditelji, dok su njegov brat i on ostali nepovrijeđeni. Marka je majka tada zaštitila svojim tjelom, ali je zato ona prošla najgore od njih - imala je slomljenu potkoljenicu, serijski prelom rebara sa obje strane i posjekotinu na glavi.
„Vraćali smo se iz Bijelog Polja. Bili smo kod strica. Samo su sestra i baka ostale kući. Sjećam se da je voz, nakon pauze od pola sata, počeo da ide sve brže i brže i da je jedna djevojčica rekla ,ovaj voz ide na gas’, kaže Marko.
Od željezničke nesreće Marko nije putovao vozom. Ali, ne bi ga bilo strah da ponovo putuje šinama.
(MONDO)
Vraća se plesu krajem aprila
Marko je učenik devetog razreda Osnovne škole „Olga Golović“ i u negovoj knjižici nema drugih ocjena osim petica. Član je glumačke sekcije, školskog parlamenta i igra u plesnom klubu „Matrix“. Živi sa roditeljima, bratom i sestrom, studentima, i bakom.
„Sada znam da je ples ono pravo i plesaću dok god budem mogao. Čak i kada budem studirao, ako uspijem da prilagodim ples i fakultet, neću prestati da igram“, kaže Marko, i dodaje da bi volio da bude profesor engleskog i francuskog jezika ili glumac i da igra u mjuziklima.
„Baš mi se sviđa da plešem, iako mnogi kažu da to nije za muškarce. Ne slažem se sa njima. U mnogim filmovima muškarci su glavni u plesu“, kaže on.
Sa plesom Marko nastavlja krajem aprila i jedva čeka da ponovo zaigra.