Žena pravoslavne vjere koja se udala za Egipćanina ispričala sve o životu u drugoj kulturi!
Brakovi između pripadnika različitih kultura ili vjera više nisu rjetkost, a uvek je zanimljivo čuti iskustvo nekoga čiji je život upravo takav.
Ruskinja po imenu Elenapre deset godina se udala za Egipćanina, sa kojim živi u Hurgadi, a sada je otkrila kako njen život izgleda!
"Dok sam išla u školu, mnogo puta sam dobila batine i bila ponižena jer sam bila buckasta. U 11. godini sam drastično smršala i plašila sam se da progutam i pljuvačku, verujući da je i ona puna kalorija. Drugi učenici jedva su me prepoznali kad se raspust završio. U 17. godini započela sam studije psihologije, u 21. da radim u turističkoj agenciji, a u 25. godini otišla sam da posjetim Egipat. To je bilo 2002. godine.
Na prvi pogled sam se zaljubila u ovu zemlju, njenu istoriju i more. Sedam godina kasnije dobila sam ponudu za posao recepcionerke hotelu u Hurgadi u Egiptu. Uslovi su bili toliko dobri da je čak i moja majka, koja se protivila mojoj ideji da napustim Rusiju, rekla - 'idi!'
Odmah sam bila upozorena na opasnosti. Rekli su mi da budem pažljiva. U hotelu u kojem sam radila su bila dvojica menadžera poznata po romansama sa turistima. Ipak, očigledno nisam bila dovoljno pažljiva, jer je jedan od njih godinu dana kasnije postao moj muž.
Kako je sve počelo
On je počeo da obraća dosta pažnje na mene, slao mi je poklone, cvijeće, kupovao hranu, insistirao da mu pošaljem poruku kad se vratim s posla u stan, iako me je on vozio bukvalno do pet metara od ulaznih vrata. U početku me fizički uopšte nije privlačio i nisam razmišljala o vezi s njim. Štaviše, upoznala sam ga s jednom prijateljicom iz Moskve, misleći kako bi oni bili super par.
Bio je dobar, pristojan, imao je sjajan smisao za humor. U početku smo bili samo prijatelji, ali sam primijetila da on gaji druga osjećanja prema meni. Išli smo u duge šetnje, putovali zajedno u Kairo. A onda smo, eto, odlučili da se vjenčamo!
Eto, moj san se ostvario - živim u toploj klimi pored mora, a kroz prozor vidim pješčanu planinu!
Život u hotelu
Moj muž je nastavio da radi u hotelu u kojem smo se upoznali, a ja sam živjela kao kraljica, mada nikad nisam razumjela zašto. Osoblje je čistilo moju sobu, jeli smo u restoranu, naša prva ćerka uživala je na plaži. Danima sam s kolicima izlazila na plažu, sjedela kraj njih, čitala ili gledala u more. I u jednom trenutku bila sam umorna od tolikog odmora!
Kad sam drugi put zatrudnela, još uvijek smo živjeli u hotelu. Onda je moj muž odlučio da promijeni posao i preselili smo se u stan, gde sam morala da radim sve - čistim, kuvam i brinem o ćerki i novorođenom sinu. Nisam baš umjela da kuvam, ćerka Džanet je tada imala tri godine i bila je ljubomorna na brata Adama, koji je sa druge strane imao užasne grčeve i zbog kojeg noćima nismo spavali.
Bila sam spremna da ostavim sve i pobjegnem nazad u Moskvu. Možda bih to i uradila da je Adam imao ruske papire i da smo mogli da odemo svi zajedno. Moja majka se razboljela, a nakon toga je moj sin dobio rusko državljanstvo i svi smo ponovo bili zajedno.
Postepeno, naša veza je prerasla u veliko poštovanje i prijateljstvo, a vezu nam je dodatno učvrstila još jedna ćerka. Zahvaljujući našoj djeci, mi vidimo svet onakvim kakav zaista jeste, iskreno volimo i prihvatamo jedno drugo sa svim vrlinama i manama. Moj muž je, kao prvo i najvažnije, brižan otac koji je spreman sve da uradi za svoju djecu, ali i za druge ljude.
On želi da zna sve - ko je šta jeo danas, koje dijete je kad išlo u toalet i da li je sve u redu. Sjeća se svega što ima veze s djecom, zna kad treba da prime vakcine, koju veličinu odjeće nose, sve im kupuje sam. Kada je Adam jednom bio u bolnici, nije se odmakao od njega. Tješio ga je kada je primao injekcije, kupao ga, sve je on radio. Mislim da čak ni ja ne brinem za djecu koliko on brine!
Nedavno smo išli u prodavnicu odjeće. On je uzeo djecu i mene pustio da sama u miru prošetam i pronađem nešto za sebe. Birala sam 40 minuta i otišla u kabinu da probam, pa sam ga pozvala da pogleda. Umesto odgovora kako mi stoji, poslao je ćerku da mi donese neku odjeću koju je on izabrao. Ona mi je stvarno stajala savršeno! 'Imaš pantalone koje sjajno idu uz ovo, a ja ću ti uzeti jedan novi šal kasnije', rekao je. On je savršeni stilista!
Pitaju me koliko ima supruga
Ja živim u našem 'haremu' koji broji sedam članova. Suprug, ja, troje dece i dvije mačke. Ja sam mu jedina supruga! I kako mi se čini, tako će i ostati. Ako ništa, moj muž nije dovoljno bogat da bi mogao sebi da priušti nekoliko žena, jer svaka mora da ima isti tretman i svoju kuću.
Promena vere
Prvo što mnogi pomisle kad čuju gdje i kako sam se udala, misle da sam promijenila vjeru zbog muža. Zapravo, ja sam to uradila mnogo prije nego što sam ga srela. Niko nikoga ne može da natjera ni na šta, a mislim da je promena vjere zbog muža samo licemerje. Na kraju krajeva, muškarac muslimanske vjere ima pravo da se oženi ženom bilo koje religije.
Nisam rob
Redovno idem u šetnje i družim se s Ruskinjama (ovdje ih ima puno), vodimo djecu na igralište, idemo na kafu, čaj, sok. Slobodno vrijeme provodimo kao i sve druge žene u svijetu.
Bilo je perioda kada me je sve nerviralo - prljavština, mentalitet, insekti. Posebno insekti! Ovde se kaže da su uporni isto kao muškarci iz Egipta. Bubašvabe su veličine miša i imaju krila! Zbog njih me stalno komšije čuju kako vrištim.
Egipat je baš siromašna zemlja. Mnogo je siromašnih ljudi i ima mnogo smeća na ulicama. Na ovo se navikneš brzo, ali i dalje mi neke stvari u egipatskom mentalitetu smetaju. Na primer, kad čiste, istu krpu koriste i za sto i za pod. Prljave dječije cipele stavljaju zajedno sa čistim igračkama!
Za probleme sa samopouzdanjem - dođite u Egipat
Ako ste usamljena, pa i udata devojka, žena ili starija dama, a naročito ako ste puniji i imate svijetlu kosu, ovdje ćete biti zvijezda! Čućete komplimente svaki dan i samopouzdanje će vam drastično skočiti!
Sigurno ćete biti i zaprošeni bar jednom, čak iako ste već udati, samo ako muž nije prisutan tokom prosidbe.
Kao i na svakom drugom mestu, i u Egiptu ima dobrih i loših ljudi, ali postoje stvari koje ih ujedinjuju. Egipćani su vrlo prijateljski nastrojeni i gostoljubivi ljudi. Svojim gostima će dati sve što traže i to samo ono najbolje. Neće vam zamjeriti ako vaše dijete nešto slomi ili isfleka. I nastaviće da vas čašćavaju fenomenalnom hranom. Uvrediće se ako ne pojedete sve i pozvaće vas sjutra da nastavite gdje ste stali.
Ako ženi date kompliment za njen novi prsten, ona će reći khudhha - uzmi ga. Naravno, ljudi to obično odbiju, ni sama nikad nisam pokušala da prihvatim takav poklon.
Ukoliko dolazite u Egipat s djetetom, spremite se na mnogo pažnje - mnogi će željeti da se igraju s njim i ljube ga. Ako ste otišli u supermarket i nemate dovoljno novca ili ste zaboravili novčanik, nikakav problem! Daće vam svu robu ako obećate da ćete donijeti novac sjutra! I niko nikad nije bio da se nije vratio da plati svoj dug!
Kolica za bebu su "čudo"
Egipatske žene decu nose u rukama, pa kad vidite ženu koja dijete gura u kolicima, odmah znate da je strankinja. Takođe, postoji neobičan običaj da žena nakon rođenja prvog djeteta 'dobija novo ime' po njemu. Kad sam rodila Dženet, tako su me zvali, a kad sam rodila Adama, zvali su me um Adam (Adamova majka). I ja im se odazivam, a isto važi i za muškarce - njih zovu imenom najstarijeg sina.
Stvar je u tome što je na istoku ime žene nešto veoma lično i ljudi na ulici nemaju prava da zovu ženu njenim pravim imenom. Muškarci jedni druge zovu 'čovječe' ili 'prinče', a ako su baš bliski, oslovljavaju se sa 'brate'.
Da li mi nedostaje domovina
Na ovo pitanje ne umijem ni samoj sebi da odgovorim. Ponekad želim da odletim u Rusiju, obično kada vidim fotografije dragih ljudi i poznatih mjesta, kad vidim stvari koje me podsjete na detinjstvo i roditelje. Želim da vidim svoje rođake. Ali, kad odem u Moskvu, više ne prepoznajem ni ulice. Kada ne dolazite dvije, tri godine, nemate pojma više da nađete ni sopstvenu kuću, stvari se tako brzo menjaju.
I ja sam se promijenila. Prijatelji mi kažu da sa hidžabom ne izgledam prirodno. Oni me znaju iz mog 'prethodnog' života, znaju koliko sam otvorena i slobodna, pa su iznenađeni što sam pristala da nosim ovakvu odjeću. Oni misle da ako sam obukla ove stvari, moram i da se ponašam drugačije. Ali, čak iako nosim hidžab iz religijskih razloga, ne znači da sam postala nešto što nisam.
Ponekad i odem na nekoliko dana, šetam kroz mjesta koje volim i sretnem se s prijateljima. Ali, onda opet želim da se vratim u Egipat. Moj dom je sada tamo, sjajno se osjećam, a i tamo ima ljudi koji žele i vole da me vide.
