Aleksandar Milić Mili, jedan od najpoznatijih domaćih kompozitora i član žirija Granda, ispričao kako je "preko noći ostao bez svega"
Aleksandar Milić Mili je na domaćoj muzičkoj sceni prisutan nekoliko decenija, a za sve te godine, uprkos ogromnoj popularnosti, uspio je da za sebe zadrži neke detalje iz života, te da se o njegovoj intimi i prošlosti malo ili skoro ništa ne zna.
"Rođen sam 28. januara 1969. godine u Osijeku. Sjećam se da je moje djetinjstvo bilo vrlo mirno i sadržajno. Moji roditelji Stanko i Danka su mom starijem bratu Ivanu i meni dali zadatke: imali smo školske obaveze, muziku i sport. Tu smo morali da imamo rezultate, a ostalo smo mogli da radimo šta smo htjeli. Kroz cijelo detinjstvo osjećao sam toplinu - i porodičnu i sredine u kojoj sam živio. Osijek je kao grad sav zelen, ušuškan na obali Drave, i ta njegova toplina sve do danas tinja u meni. Početak mog rada bavljenja muzikom i pisanja poezije upravo je vezan za taj grad. Nisam se mnogo promijenio od prvog razreda osnovne škole do sada. Kod mene je uvijek bila prisutna svijest da moram da dajem rezultate, a kako ću ih dati, bilo je na meni da nađem neki modus da to meni bude što lakše. Takav tip učenika sam bio i u školi. Uvijek sam bio odličan đak, i u osnovnoj i u srednjoj, a kasnije i na fakultetu. Imao sam tu sposobnost da pronađem puteve, koji su uvijek bili novi i inovativni, kako bi u školi bio bolji na što lakši način. Jako sam ponosan na moje drugove iz Osijeka, jer smo uspjeli da od prvog razreda osnovne, pa sve do fakulteta i dana današnjeg ostanemo kao što smo bili u prvom razredu. Mi smo bili ekipa koja smišlja razne stvari, držali smo se zajedno i ta prijateljstva traju 40 godina", rekao je Mili.
Živio u vili od 400 kvadrata, završio sa rancem odeće u Rušnju: Miliju spalili sve uspomene, a na Ceci zaradio bogatstvo
"Djetinjstvo mi užasno mnogo znači i smatram da nas definiše naš bekgraund. Sve osnovne vrijednosti koje se tada nauče ostaju za cio život. Odrastao sam u lekarskoj porodici sa puno ljubavi. Moj otac Stanko je bio vrhunski sportista - prvak države u rvanju i neuropsihijatar, kao profesor je držao katedru u Zagrebu 30 godina. Kao direktor je vodio dvije klinike, a radio je i na sudu. Mama Danka je stomatolog, a tri godine stariji brat Ivan je neurohirurg, a inače je i pijanista".
Soba od 60 kvadrata
"Mi smo bili jedna finansijski stabilna porodica, odrastao sam u stanu od 400 kvadrata u centru Osijeka, imao sam svoj park sa fontanom. Mami i tati je bilo neugodno da uzmu nov sređen stan, pošto su došli iz Beograda, pa su uzeli jedan stari ruiniran, koji im je bolnica dodijelila. Kasnije se ispostavilo da je taj stan bio banka u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, samo moja soba je imala 60 kvadrata. Tu je vladala neka pozitivna selekcija, to je bio grad za aristokratiju i za zabavu aristokratije, imao je najljepši konjički klub i parkove. Iz Pešte i Beča su ljudi dolazili da u Osijeku prave balove, da se zabave i provedu. Sociološke razlike su se primjećivale i selektovale uglavnom na nekom intelektualnom nivou. Novac tamo nikad nije bilo sredstvo koje je određivalo nivo u društvu, meni je to ostalo i do danas.
"Radmila"
"Moja prva ljubav bila je ćerka sudije iz Slavonske Požege, koji je radio sa mojim tatom. Zvala se Radmila i ona je bila prva koja je u meni izazvala takvu vrstu osjećanja, u četvrtom razredu. Sjećam se da sam još u vrtiću bio zaljubljen u vaspitačicu Olgu, koja je bila "fam fatal", sa plavom kosom, samo zbog nje sam išao u vrtić. Nikog nisam vidio u vrtiću osim nje.
Odlazak u vojsku
"Period vojske je bio totalni šou. Ja sam u vojsku u Požegu otišao kao vozač 1988. godine. Tamo sam imao problem sa potcjenjivanjem, a imam ga i dan-danas. Vojska je tada bila takva, ako dobiješ desetara kome nisi bio omiljen, nisi imao skoro nikakva prava. Ja sam se potukao sa desetarom već nakon dvije nedelje i od tada sam po kazni čistio WC do kraja obuke. Tata mi je kasnije sredio da dođem u Generalštab u Beogradu, ali me je pozvao komandant, pukovnik Stanko Rančić, i rekao mi da sjutra idem u prekomandu na albansku granicu. Tad mi je pokazao papir sa obuke, koji je bio katastrofa - iz marksizma sam imao keca, vladanje neprikladno. Objasnio mi je da takav vojnik ne može da bude u Generalštabu. Tada se dogodila jedna nevjerovatna stvar, Rančiću nije bilo jasno kako to da mi je otac neuropsihijatar, a moje karakteristike su maltene kao da sam totalno lud. On je tada pozvao mog tatu i rekao mu: "Profesore, vaš sin je ovdje, ali su mu napisali užasne karakteristike i mi ne smijemo da zadržimo takvog vojnika ovdje. Pročitao sam da ste neuropsihijatar, šta vi mislite o tome"? Moj tata mu je odgovorio: "Ne znam, bio je koliko-toliko normalan kad je otišao od kuće".
Vojnik broj jedan
Dok su oni razgovarali, ja sam otišao dalje i vidim da na jednom mjestu piše "Vojnički klub", a pored stoji poziv za audiciju za orkestar. Ja onako tužan, jer ionako idem sjutra negdje na albansku granicu, otvorim i uđem tamo. Unutra prelijep klub, to je bilo na Dedinju. Vidim tamo bend, ja im se predstavim, kažem im da pišem pjesme, pitali su me da li znam da pjevam. Ja kažem da znam i onako tužan počnem da im pevam pjesmu od "Đavola". Bend je tad počeo da svira i usred toga, vidim svi se zaledili, niko ne gleda u mene, a ja u zanosu, tuga izvire iz mene. Tada se okrećem i komandant Rančić stoji iza mene. Mislio sam da će da me strijelja, bio je vrlo autoritativan, crn sa plavim očima i dubokim glasom. Rekao mi je: "Jesam li ja tebi rekao da se spremaš, da sjutra ideš u prekomandu?!" Objasnio sam da sam došao da vidim klub i da ću sad da idem da se spremam. Tada mi je rekao da dođem sjutra u sedam sati u njegovu kancelariju. Tu noć sam probdeo i ujutru sam odmah otišao kod njega. Imao sam problem s autoritetima i mnoge druge stvari, koje su mi vraćale činove unazad, bio sam toga svjestan. Samo mi je rekao: "Ja u takve ljude najviše vjerujem, ti od danas postaješ šef svih ćata u Generalštabu, imaćeš dva mjeseca obuku". Ja tada postajem u Generalštabu vojnik broj jedan: kod mene su dokumenti oficira, zimnice, ja im dajem odsustva, od tada sam imao vojni rok godinu dana kakav se samo poželjeti može. Bio sam na nivou oficira, svi oficiri su kod mene dolazili u kancelariju.
Progon iz Osijeka
Kada je krenuo taj nesrećni rat, to je bila prva velika tragedija u mom životu. Taj nacionalizam, eskalacija sukoba i podjela naroda ko kome pripada, za mene je to bio totalni poraz - i moj lični i svega onoga što sam naučio, vidio i znao. To je krenulo iz Hrvatske, pa sam ja prešao u Sarajevo, pa se to desilo i tamo, i cio taj rat i sve to sam jako teško podnio. Iz Sarajeva sam došao u Beograd, bukvalno bez ičega. Moja porodica nije imala apsolutno ništa. U taj naš stan je ušao lokalni političar Branimir Glavaš, ali kad su takve stvari u pitanju, moraš gledati naprijed, gledanje unazad te samo sprečava u napredovanju.
Nikad se nismo sudili s njim, nije bilo potrebe. Tamo je sad neki drugi vlasnik, koliko znam. Taj stan gdje smo živjeli bio je najprije zapaljen, tu su nam nestale sve naše porodične uspomene, zato nemam fotografije iz djetinjstva, sve je nestalo. Posle smo to sanirali, a onda su moji roditelji otišli za Beograd, da tata posjeti mog strica. Ja sam bio tada u Sarajevu, a Ivan u Italiji. Tada situacija u Osijeku eskalira, bilo je mrtvih, rekli su im da više nije bezbjedno da se tamo vraćaju. Oni ostaju u Beogradu, sa tom garderobom koju su ponijeli za dva dana, evo, cio budući život. Tata je počeo da radi, odmah je našao posao. Kasnije ga je pozvala Vlada Zimbabvea da vodi kliniku u Africi i oni odlaze deset godina u Afriku, gdje sam ja išao stalno kad je ovdje počinjala jesen i zima, a tamo proljeće i ljeto. Mi smo tada mogli sebi da priuštimo jedino kuću u Rušnju, 30 kilometara od Beograda, a ja sam prešao kad sam bio u gradu, kod moje sestre Milice. Imala je mali stan, spavao sam pored neke peći. Imao sam i gitaru sa tri žice, dve godine sam sve hitove na njoj komponovao i nisam htio da je mijenjam.
(Kurir, MONDO)
