Aleksandra Milic Portet nepoznate osobe.html

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste nam poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Aleksandra Milić - Portet nepoznate osobe

Autor mondo.ba
Autor mondo.ba

Umjetnost kao odgovor naivno, ali istovremeno i strašno pitanje - "Čija si ti?" Kratka priča Aleksandre Milić iz Podgorice...

Izvor: Getty Images

PORTRET NEPOZNATE OSOBE

Od koga si naslijedila talenat za slikanje? Na koga imaš kovrdžavu kosu? Da li još neko u porodici ima plave oči? Voliš li više majku ili tatu? I ono neizbježno, naizgled naivno pitanje s Balkana – Čija si ti? Istina je dragi čiko i draga teto, da ja ne znam čija sam, da po volji majke ne pripadam nikome i da sam po daljem toku sudbine isključivo svoja. Samo nisam to tada znala reći, ćutala sam sluteći da nije dobro što pored toliko djece iz škole samo ja ne znam i nemam odgovore.

Djetinjstvo u domu, u sjećanju je mozaik sastavljen od desetine sličica u kojem su brojna dječija lica, lik divne vaspitačice Sonje, njene stroge koleginice piskavog glasa, brojni odlasci i dolasci, skrivena nadanja i opipljiva razočaranja, drugarica Lana, suknja na tufne kao rođendanski poklon, šarena učionica za časove crtanja, vlažni ćošak za sve one koji ne podijele igračku i sendvič, pisanje dugačkih pisama Deda Mrazu i bunar želja u dvorištu koji smo ispunjavali lišćem umjesto novčića. Tada nisam znala koliko je važno imati nekoga da te pita da li ti je hladno, da donese dodatno ćebe i zagrli te pred spavanje, da ostavi uključeno svijetlo sve dok ne zaspiš, da ti ujutro pripremi omiljene prženice s pekmezom od jagoda, da ti za večeru spremi palačinke i dozvoli da pojedeš jednu sa šećerom, da te odvede u kupovinu haljine za početak školske godine, da ti da savjet kada te dječak iz razreda zadirkuje, da te presluša pjesmu za školsku priredbu, da se divi tvom likovnom radu, uokviri ga i zakači na zid u dnevnoj sobi. Tada nisam znala da je važno da voliš. Tada nisam znala da je moguće da neko voli mene.

Nisam znala da Volim te ima težinu i daje smisao, da vrijedim i da nisam beznačajna, da ono šta mislim i sanjam za nekoga može biti važno, da mogu imati svoju igračku i prostor gdje pripadam.

U domu su nas učili da smo jedna velika, neobična i uglavnom složna porodica sastavljena od članova za koje su roditelji vjerovali da će biti srećniji u domu nego sa njima. Nisam znala šta znači sreća ali zamišljala sam često ženu koja mi je podarila život i istovremeno odlučila da nisam dovoljno dobra da bih joj istinski pripadala.

Zamišljala sam je visoku i neuhranjenu, sa kosom crnom do ramena, bojom očiju koju sam naslijedila od nje, u dugoj, ležernoj zelenoj haljini na ruže koja miriše na omekšivač kojim mi Sonja pere suknju na tufne. Zamišljala sam da će doći u dom, da mi kaže da će nam biti ljepše zajedno iako nema dovoljno hrane za obje, da ćemo ljeti prodavati krofne na plaži i tako zaraditi da imamo više, da će me naučiti da šijem odjeću i da je jedino važno da od sada budemo skupa. Mislila sam da bih tada razumjela šta znači sreća.

Sve ono šta nisam znala, uz pomoć staratelja kod kojih sam živjela punih sedam godina, uspjela sam razumjeti, djelimično ili u cjelosti. Bili su topli i dragi srednjovječni supružnici bez djece, uredili su sobu samo za mene, sa nekoliko igračaka, puno knjiga a potom i sa dva štafelaja. Dali su toplu boju prostoru i mom životu, po prvi put osjećala sam da imam nekoga svog. Bili su ponosni na moje slikanje, prvu samostalnu izložbu i upisane studije umjetnosti. Nekoliko godina potom izgubila sam i njih.

Sada, petnaest godina kasnije pripremam svoju sedmu samostalnu izložbu pod nazivom „Portet nepoznate osobe“. Na većini slika je žena, istog lika, različitih boja i dužine kose, na nekim slikama djeluje osramoćeno, na nekima potišteno, na jednoj slici je srećna a na par slika djeluje ljuta na život. Upravo tako se osjeća i umjetnica, sa smjenom hiljadu emocija, slika i scenarija. O ocu sam rjeđe razmišljala, u mojoj svijesti on je napustio nju a potom mene ona. Možda mu nije bila ljubav, konstanta i žena, možda je nije želio, ni nju ni mene. Na nju sam ipak više ljuta jer imala sam samo nju, bila sam njena devet mjeseci i nikada više, donijela je odluku ne pružajući mi šansu da me upozna, da pomisli da bi me htjela, da bi vrijedjelo da budemo dio života jedna drugoj, da me razmazi zagrljajima i slatkišima, da me voli savjetima i brigom, da me nauči da potopim najdražu suknju u omekšivač s mirisom jorgovana, da imamo zajednički omiljeni film i pjesmu, da mi napravi tortu za rođendan i stisne za ruku kada život zaboli. Umjesto toga odlučila je da me boli upravo ona. I to na onaj najstrašniji vremenski period, zauvijek.

Na slici koja se nalazi u posljednjoj prostoriji galerije naslikane su siluete tri žene, jedna predstavlja mene i u naručju moju kćerku, treća predstavlja nju, čije ime nisam znala kako bih mogla odgovoriti na toliko puta postavljeno pitanje – Čija si?

Aleksandra Milić, Podgorica

........

(Priča "Portret nepoznate osobe" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

loader