Djeca prosjaci spadaju u najugroženiju kategoriju društva. Često je upitno da li oni koji zarađuju tražeći milostinju na taj način preživljavaju ili su eksploatisani od strane osoba koje preko njih profitiraju.
Institucije ne raspolažu statistikama niti procjenama koliko djece prosi na ulicama crnogorskih gradova, što dodatno otežava pronalaženje rješenja za njihov status.
Uprkos brojnim predrasudama duboko ukorijenjenim u naš mentalitet, prosjačenje nije dio tradicije romske populacije i neprihvatljivo je u zemlji koja nosi epitet socijalne države. Pogotovo kada je riječ o djeci.
Na podgoričkim prometnim ulicama djeca koja traže milostinju su svakodnevica, a građani koji pokažu empatiju su rijetki.
"Stalno traže", "Bezobrazni su", "Nevaspitani su" i slični odgovori česti su kada se postavi Podgoričanima pitanje kakvo mišljenje imaju o prosjacima, sa akcentom na pripadnike RAE populacije.
Ipak, problem je mnogo kompleksniji od "traženja" ili "bezobrazluka", koji obični građani ne mogu da riješe.
Ono što svako od nas može da učini jeste da razmisli još jednom kada prošeta Hercegovačkom ili bilo kojom drugom ulicom, dok prolazi pokraj njih, jesu li to prosjaci ili djeca koja u velikom broju nisu ni svjesna da to nije ono što oni treba sa svojih pet, šest ili više godina da rade.
Međutim, kažu institucije, nećete im pomoći novcem koji im dajete jer taj novac uglavnom ne troše oni. Ono što možete da učinite jeste da im kupite hranu, poklonite toplu odjeću i kao članovi društva koje svi zajedno činimo, insistirate na boljoj budućnosti za njih.