Reporter MONDA ušunjao se među 5.000 "kockastih" navijača na otvorenom treningu Hrvatske i donekle bio iznenađen atmosferom.
![Pet tisuća njih i ja Pet tisuća njih i ja](https://mondo.me/Picture/14/png/za-vesti.png)
ste sekunde kada je "izbornik" Hrvatske Igor Štimac u srijedu popodne rekao: "Sutra ćemo otvoriti trening za sve navijače, ponesite zastave, budite kockasti, dođite da uživate i vidite kako mi radimo", nisam imao ni najmanju dilemu gdje ću biti u četvrtak u 17 časova.
Tamo!
U simpatičnom Sportskom centru NK Zagreb kraj Rijeke Save, sasvim providno nazvanim "Zagrebello", valjda jer je i "pjesnicima" kao i beogradskim crno-bijelima za "Zemunelo" inspiracija bio kultni trening centar Milana, "Milanello".
Riješio sam da se ne najavim Hrvatskom nogometnom savezu, da ne tražim nikakvu akreditaciju, da ne pitam nijednog kolegu iz Hrvatske da idem s njim, već da se pojavim inkognito, pa šta bude. Da sam ušao u "Upravnu zgradu", imao bih vjerovatno identične fotke i izvještaje kao i "Tportal", "Jutarnji", "Večernji", "Gol", "Index", itd.
Htio sam da odem do tamo i malo se prošetam, "pustim uvo" i čujem kako ljudi pričaju, u kakvom raspoloženju dočekuju "utakmicu godine" u petak u 18 na "Maksimiru", gdje su se u isto vrijeme naši "orlovi" pripremali za prvi i jedini trening u Hrvatskoj. Htio sam da izbliza, iz prvog reda, vidim kakav odnos imaju "vatreni" i njihovi navijači i...
...imao sam šta da vidim!
Iako nisam imao pojma gdje je "Zagrebello", iznenadio sam se kad nije znao ni taksista. Morao sam na google preko mobilnog, da bih mu rekao kako je to u Veslačkoj ulici, kraj nasipa koji brani naselje od Save. Na putu od Trga Bana Jelačića do Veslačke uvjerio sam se da i Zagreb ima popodnevni špic kao i Beograd, da nije nimalo lako probiti se u njemu, ali sam tek približavajući se odredištu shvatio da je veliki dio te gužve izazvan prostim Štimčevim pozivanjem naroda da odgleda jedan trening.
Jedan običan trening.
Ili možda nije bio sasvim običan?
Bio je to posljednji trening "vatrenih" pred meč sa "orlovima" i da to ovdje ljudima mnogo znači mogao sam da se uvjerim čim sam izašao iz taksija i platio račun od 35 kuna, što je oko 530 dinara. Usput, taksi, hrana i piće osjetno su jevtiniji u Zagrebu nego u Beogradu. Baš obrnuto srazmjerno platama, iako Zagrepčani kukaju na iste.
Da neću vidjeti ni M od Modrića i Mandžukića shvatio sam još na parkingu - red! Kao da se igra utakmica. Glavni teren "Zagrebella" bio je okružen prstenom ljudi, koji je činilo pet do šest redova znatiželjnih navijača. Najviše sreće, osim onih koji su došli sat vremena prije treninga pa su uspjeli da se domognu glavne tribine, imala su dječica koju su očevi držali na ramenima.
Ona su i vidjela nešto od treninga koji je držao Igor Štimac. Ja sam mogao samo da ga čujem. Dok sam ćutao naravno, jer sam znao da po izgledu niko ne može da "provali" da nisam "njihov". Ne kažem da bi mi neko nešto loše uradio, naprotiv, ali nisam želio da okušavam sreću i zapitkujem šta, kako, gdje i zašto na čistom beogradskom naglasku.
Tiho sam uslikao par fotki dižući aparat najviše što sam mogao sa svojih skromnih 179 centimetara i koliko sam uspio da vam približim atmosferu, procijenite sami.
Tek kad sam vidio koliko me tijela dijeli od prvog reda shvatio sam da sam možda pogriješio što se nisam akreditovao i tako ušao u ložu ili gdje već. Tada je već bilo kasno. Nije mi pomoglo ni pokazivanje pasoša uz pokušaj "poppy face-a" - redari su me slali od jednog do drugog ulaza i nazad i opet i još jednom i to me je neodoljivo podsjetilo na nas, Srbe, Beograđane.
"Ćuj, stari, vjerujem ti da bi ti slikao, ali ne mogu te pustit, kužiš? Šef mi je reko da niko ne smije uć... Vidi probaj tamo".
Čuo sam ovo bar 12 puta za 12 minuta i tada sam shvatio da već polako gubim vrijeme, dok je Štimac vikao: "Jako! Bravo! Hajde, dodaj..."
Riješio sam da stanem sa strane i budem neprimjetan, ne bih li dočekao neko neočekivano ponašanje publike, dok sam sam sebe pitao: "A, šta je očekivano?"
Nisam znao šta da očekujem, nikada nisam bio u ovakvoj situaciji. Znam samo da od vrijeđanja Srba nije bilo ničega, da je publika aplaudirala na svaki lijep potez "vatrenih", da se čuo i poneki uzdah kada bi neko bio blizu da postigne gol u, pretpostavljam, igri na dva gola. Čuo bi se poneki usamljeni usklik ohrabrenja, ali čak nije otpjevana nijedna navijačka pjesma.
Atmosfera je bila baš pozorišna, prijatna i kako je vrijeme prolazilo kod mene je nestala i posljednja naznaka neprijatnosti. Ljudi su pili pivo u svojim kockastim dresovima, sa kockastim kapama, čak su i plastične čaše za pivo bile kockaste. Mislim, nisu bile kockastog oblika, nego su imale to neizostavno obilježje hrvatske države, od kojeg ne možete pobjeći nigdje.
Baš nigdje.
Eto, možda sam vas iznenadio - nije bilo ničeg (ne)očekivanog na otvorenom treningu "vatrenih", koji je pratilo preko 5.000 ljudi! Toliko nekad dođe na utakmicu naše reprezentacije kad je hladno ili kad protivnik nije iz vrha svjetskog fudbala. To me je malo rastužilo i ne mogu da kažem da sam bio ljubomoran, samo sam se zapitao zbog čega nije tako kod nas...
Atmosfera u četvrtak bila je mirna, baš onakva kakva neće biti u petak u 18 časova, kada na terenu budu i oni drugi, oni naši, oni ne baš omiljeni ovdje. Zatišje pred buru...
...jedva čekam da počne!
(Reporter MONDA iz Zagreba Nikola Janković, foto: MONDO)