Zašto su našem "skuvanom" kolumnisti otupjele ganglije? Zato što je odgledao potpuno razočaravajuću završnicu jednog serijala koji je odlično počeo.
PLANETA MAJMUNA - RAT
War For the Planet of the Apes (2017)
Režija: Mat Rivs
Uloge: Endi Serkis, Vudi Harelson
Distributer: Megakom
Klasična holivudska anegdota iz 1969. godine: kada je na dodjeli Oskara legendarni Džon Čajmbers dobio nagradu za najbolju šminku (a u stvari je dobio nagradu koja u tom trenutku nije ni postojala, već je osmišljena samo zbog njega, s razlogom) za film "Planeta majmuna", Artur Klark, slavni SF pisac i potpisnik scenarija za "Odiseju u svemiru", film koji je te godine takođe bio u konkurenciji, više nego u pola glasa upitao se (prije konstatacijom nego pitanjem upućenim članovima Akademije) da li je žiri možda mislio da su majmuni u Kjubrikovom filmu bili pravi, pa zbog toga nijesu ni uzeti u obzir za nagradu.
Šalu na stranu, Čejmbers je zaslužio Oskara i to ne samo svojom spektakularnom karijerom (ovaj nevjerovatan tip je zanat ispekao na ratištima gdje se bavio prostetikom i povrijeđenim vojnicima pravio vještačke udove, a široj publici će sigurno ostati u sjećanju i kao akter incidenta kasnije opisanih u filmu "Argo", ali i prije svega kao umjetnik koji je osmislio uši doktora Spoka), već upravo revolucijom koju je napravio u već pomenutoj, originalnoj "Planeti majmuna". Ona je sasvim izvjesno inspirisala ogroman broj make-up umetnika koji su u godinama koje su slijedile trajno izmijenile sliku Holivuda.
Taj film je, pored one besmrtne završne scene sa Kipom slobode (vjerovatno jedan od najvećih filmskih obrta u istoriji kinematografije), upravo svojim kostimima i šminkom ozbiljno zadužio moderni Holivud, uključujući i sva ova čuda od specijalnih efekata i šminke koje možemo da vidimo u najnovijem, trećem filmu iz povampirenog serijala o planeti na kojoj čovekoliki majmuni ponovo preuzimaju stvar u svoje ruke. Interesantno, originalna Planeta je koštala čak i u ono vrijeme mizernih 5,8 milona dolara, dok je "Rat", ovogodišnji nastavak, svoj račun zaokružio na nekih 150 miliona. Naravno, veći dio budžeta je otišao upravo na specijalne efekte i srodne discipline.
I na svu sreću, sav taj utrošeni novac i talenat, itekako se vide u Rivsovom filmu, pa nije ni čudo da taj vizuelni momenat dobio sve moguće i nemoguće pohvale. Apsolutno ih je i zaslužio.
Naravno, sve ovo prethodno napisano moglo je i da se pretpostavi i predvidi i prije samog odlaska na projekciju – već je i sam trejler nagoveštavao tu vrstu spektakla, baš kao i dva prethodna filma - ali da budem sasvim iskren, najviše bih volio da sam sada u stanju da na sve to napisano mogu da dodam i da bi bila velika nepravda da se, razgovarajući ili pišući o "Planeti majmuna" iz 2017. godine, osvrćemo samo na taj vizuelni aspekt. Na žalost, čini se da je to ipak jedini kvalitet ovog filma.
Majmunski virus i dalje hara planetom, sada sa malo drugačijim posljedicama po ljude koji postepeno ostaju bez moći govora. Cezar je u šumi i sa ostacima svog klana pokušava da opstane kada biva napadnut od strane vojne frakcije poznate pod nazivom Alfa-Omega. Predvođeni odmetnutim pukovnikom (Vudi Harelson) koji pored male armije u svojim redovima ima i pripadnike vojske svrgnutog Kobe (bonobo šimpanza iz drugog filma), oni uspijevaju da zarobe veći dio Cezarovih majmuna, uključujući i samog vođu. Plan je da porobljeni majmuni izgrade zid koji će sprečiti regularnu vojsku da se obračuna sa frakcijom. Majmuni rade bez vode i hrane. Pobuna je na pomolu, baš kao i napad teško naoružane armije.
Iako u nazivu najnovijeg filma iz serijala dominira riječ rat, pravog rata u filmu baš i nema. Osim što na samom kraju filma prisustvujemo jednom kratkom vazdušnom i kopnenom napadu na utvrđenu postaju Alfa-Omege i što tokom filma imamo par gerilskih akcija, to bi bilo otprilike sve što se tiče oružanh obračuna. Nisam neki preterani ljubitelj dugih i zamornih akcionih scena, ali za film koji traje neizdrživih 140’, ovo bi bilo premalo čak i da je sve ostalo u filmu na svom mjestu. Na žalost, nije.
Tehnologija je definitivno sve u "Planeti majmuna” (okej, tu je svakako i jedan jedini Endi Serkis), dok su scenario i dijalozi potpuno u drugom planu. Dijalozi? Njih praktično i nema, jer smo veći dio filma u šumi u društvu majmuna od kojih samo Cezar ima moć govora. Ja volim BBC-jeve prirodnjačke filmove, ali ovo zaista ide u neku drugu kategoriju, u kojoj ljudi prerušeni u majmune komuniciraju nekim čudnim znakovnim jezikom. Neizdrživo. Kasnije će se klanu pridružiti još jedan šimpanza koji priča, ali njegova uloga u filmu je više da nas zabavi i nasmije. Što se baš i nije desilo.
Dosada je dominantan osjećaj koji je prožimao svaku koščicu u mom pregrejanom tijelu (u Ušću se nijesu proslavili sa klimom, postupak koji i nije u skladu sa paprenom cenom karte), a tome nije pomoglo ni biblijsko finale filma, a ni orangutanske suze koje jedan od glavnih Cezarovih sljedbenika lije na samom kraju. Prethodni sati uludo potrošeni u šumi i Vudijevoj kasarni otupjeli
su sve moje ganglije, valjda.
Pored beskrajne dosade, dosta vremena sam proveo i nervirajući se zbog obilja patetičnih scena, stereotipa i jeftinih metafora. Ovo je, ako mene pitate, maksimalno precijenjen film koji samo marketinškoj kampanji i ogromnom budžetu može da zahvali na ovolikoj vidljivosti i pažnji. Srećom, ovo je i kraj trilogije koja nam je donijela jedan sjajan film na početku, razočaravajući nastavak i idiotski završetak. Slava joj.
Za kraj, šta drugo reći nego – Don’t Believe the Hype!
ocjena:
Ja: **
