Pravoslavni vjernici obilježavaju 17. aprila praznik Cvijeti.
Na samom kraju šeste nedelje velikog Vaskršnjeg posta, pravoslavni vjernici proslavljaju i svečani ulazak Isusa Hrista u Jerusalim. Ovaj praznik naziva se Cvijeti i uvijek je u nedelju. Dobio je ime po cvjetnoj grančici palme koju je Isus Hrist nosio u ruci prilikom ulaska u Jerusalim. Pošto spada u velike praznike, crkva propovijeda da se na ovaj dan ne obavljaju veliki poslovi, vekovima postoji vjerovanje da bi baš na Cvijeti trebalo zasaditi lan i kupus, jer će tako rod ovih biljaka biti bolji.
Čitava Cvjetna nedelja posvećena je prirodi, pa su ranije ljudi od ponedeljka do nedelje kitili jedni druge koprivom i vrbom. Vrba, osim kao simbol velikog praznika Lazareve subote, koristi se kako bi djeca bila zdravija, ali i da bi u porodice stizalo još prinova. Što se tiče koprive, nju se porodilje na Cvijeti stavljale pod jastuk, da bi "ožarila" i tako otjerala ženske demone i sačuvala bebe.
Različito cvijeće za različite običaje
Uoči praznika Cvijeti, djevojke i djeca odlaze u polja i beru razno cvijeće:
- Margarete – Da budete lijepi
- Drijen – Da budete jaki i zdravi
- Ljubičice – Da budete mirišljavi i privlačni
- Vrbove grančice – Da svi budu napredni i uspješni
- Ruža - da budete rumeni i svježi
Običaj je da se ovo cvijeće ne unosi u kuću već se ostavlja u posude sa vodom u dvorištu da prenoći. Ponekad se cvijeće potapa u vodu u kojoj je zlatno ili srebrno prstenje i onda se tom vodom djeca umivaju. Stavlja se i vrbova grančica "za brz napredak", ponegdje drijen "za zdravlje", a djevojke stavljaju i ljubičice, ako ih ima. Vjeruje se da onaj ko prvi stigne i ubere cvijet dobija pravo na jednu želju koja će mu se sigurno ispuniti ako snažno vjeruje.
Ranije je bio običaj da na ovaj dan ljudi šetaju okićeni cvijećem. Do današnjih dana se održao običaj da momak od ubranog cvijeća napravi buket, u kome svaki cvijet ima svoje značenje i nosi ga djevojci.
Simbolika ulaska u Jerusalim na magarcu
Simbolika magarca je mir, za razliku od konja, koji simboliše rat. Stoga ulazak Hristov u Jerusalim predstavlja dolazak princa mira, ne dolazak kralja, ratnog zavojevača. Bacanje haljina i palmovog lišća pred nečije noge, predstavljalo je iskaz dubokog poštovanja i visoke počasti.
Prema hrišćanskom predanju, Hristos je, praćen svojim učenicima, krenuo iz Vitanije u Jerusalim. Glas o dolasku Spasitelja i vaskrsenju Lazara Četvorodnevnog brzo se širio, pa su mu se na putu mnogi pridružili.
Na ulazu u Svetu zemlju narod je Isusa dočekao prostirući haljine na put kojim će proći. Mašući granama palme u znak dobrodošlice Spasitelju koji ide u susret voljnim stradanjima, narod je uzvikivao "Osana (slava) sinu Davidovu". Ulazak Isusa Hrista u Jerusalim naziva se i "carskim ulaskom". Uoči ovog praznika, drži se večernja liturgija, vrši se litija sa palmovim grančicama ili vrbama, a osvećuju se u nedelju na jutrenju posle čitanja 50. psalma, posebnom molitvom i kropljenjem bogojavljenskom vodicom. Grančice se tokom godine čuvaju pored slavske ikone u domovima.