Šta Rusiju čeka posle Putina? Pogled na odnose moći u Kremlju, uticaj rata u Ukrajini i ulogu ruske elite.
Sve se češće u zapadnoj javnosti govori o problemima unutar Ruske Federacije, a mnogi analitičari koji prate rusko društvo pokušavaju da predvide šta bi moglo da se dogodi ako dođe do smjene vlasti u Kremlju.
To proizlazi iz činjenice da se rat u Ukrajini ne nazire kraju, da su društveni problemi unutar Rusije sve češći i sve dublji, te da pogađaju sve veći broj građana koji su do sada prećutno podržavali rat ili su na rat gledali kao na lični rat predsjednika Vladimira Putina. Toga je svjestan i Kremlj, iako se ne povlače potezi koji vode ka završetku rata.
Najave i analize
Prateći rad zapadnih analitičara koji se bave ruskim društvom, jasno je da je riječ o ljudima koji su veoma upućeni u rusku istoriju i koji razumiju rusko društvo. Ipak, postoje određeni obrasci prema kojima se analitičari vode u svojim predviđanjima.
Prije svega, ruski društveno-politički kontekst se previše determiniše. Ruska istorija prikazuje se kao neizbježan ciklus autokratije, što nije u potpunosti tačno. Postoje velike razlike između ruskih vođa tokom protekla dva vijeka.
U određenoj mjeri to je uporedivo kroz prizmu "velikodržavlja", ali se uglavnom zanemaruju potpuno različite društveno-ekonomske realnosti.
Prizma liberalne demokratije
Većina zapadnih analiza polazi od postavki liberalne demokratije, političkih i ekonomskih sloboda, koje zaista predstavljaju velike vrijednosti zapadnih društava.
U tom smislu često se kritikuje, na primjer, Kina, kojoj se priznaje ekonomski uspjeh, ali se istovremeno zamjera nedostatak političkih sloboda. Pri tome se zanemaruje priroda tog društva koje je zaista kolektivističko.
U tom smislu, recimo, Japan je mnogo bliži Kini nego, na primjer, Velikoj Britaniji, iako se prema tim kriterijumima svrstava na Zapad.
Sistem poput kineskog, ma kako se nazivao, dokazano može da stvori funkcionalan ljudski kapital unutar svog sistema, bez velikih političkih sloboda kakve postoje na Zapadu. Isto tako, Singapur, Tajvan ili Južna Koreja ostvarili su svoj industrijski uspon u periodima kada još nijesu usvojili liberalne atribute.
Specifičnost Rusije
Rusija je u tom smislu specifična jer suštinski ne postoji jedan društveni kontekst. Kina ima skoro deset puta više stanovnika, ali u Rusiji postoje mnogo veće društvene razlike. Živjeti u Sankt Peterburgu ili u nekom selu na Kamčatki od presudnog je značaja za ulogu koju neko zauzima u društvu.
Građani u zapadnim gradovima Rusije mnogo su bliži načinu razmišljanja građana evropskih metropola, dok građani u drugim djelovima zemlje nijesu. Tu dolazimo do ključnog dijela za razumijevanje koncepta države kakva je Ruska Federacija. Ona je zapravo država koja na određeni način, kroz imperijalno nasljeđe s kraja 19. vijeka, jedan dio svoje teritorije i dalje doživljava kao koloniju.
Uz takav odnos, koji je u velikoj mjeri određen i geografijom, veliki djelovi Rusije nijesu sposobni da stvore građane koji će zahtijevati političku slobodu. Veliki dio Rusije ne može da opstane bez nadzora nekog centra kao što su Moskva i Sankt Peterburg. Ti krajevi su "vještački" naseljavani zbog rudnog bogatstva koje se tamo nalazi.
Čak i uz sve ekonomske mjere za privlačenje radne snage i visokokvalifikovanih stručnjaka, veoma je teško zamisliti scenario u kojem bi, na primjer, Jakutija postala nezavisna država ili čak bila pokretač demokratskih promjena.
Prije bi moglo da se dogodi da se raspadom Ruske Federacije ti krajevi povežu sa novim centrom – na primjer, Pekingom. Ne zato što stanovnici tog kraja ne vole političku slobodu, već zato što koncept građanina koji traži zapadnu verziju političke slobode tamo gubi bitku protiv elementarne borbe za opstanak.
Liberalni međunarodni poredak
Dalje, ne možemo reći da je širenje NATO-a na istok Evrope bilo nemoralno ili strateški pogrešno. Pravo Poljske ili danas Ukrajine da same odluče kojoj asocijaciji žele da se priklone, sa aspekta liberalne demokratije, prirodno je.
Međutim, to je stvorilo dugoročni problem i bezbjednosni disbalans. Da li je postojala diplomatska alternativa koja bi zadovoljila bezbjednosne potrebe istočne Evrope, a da se Rusiji ne omogući upravljanje tim zemljama kroz vazalni pristup, teško je reći, i uglavnom se sve rasprave svode na tumačenje međunarodne politike kroz kisindžerovski pogled.
No, isto tako, postavlja se pitanje: može li liberalni međunarodni poredak uopšte da preživi uz odbacivanje sfera uticaja nuklearnih velesila? Dodatno, kako se danas postaviti prema kreiranju međunarodnog poretka na liberalnim temeljima kada zemlja koja je stvorila takav poredak – SAD – od njega odustaje? Rusija nije mogla, poput Poljske, da dobije odobrenje za priključenje NATO savezu.
U slučaju Rusije, nasuprot liberalnim načelima presudila je "hladna geopolitička stvarnost".
Iz ruske perspektive, Zapad nije vidio Rusiju kao ravnopravnog partnera čak ni kada je bila najliberalnija i najotvorenija, a istovremeno traži da to pravo prizna svim zemljama koje su bile pod ruskim uticajem.
Zanemarivanje Rusije i Putinova politika
Predsjednik Putin nije došao sa pozicije ruskog nacionaliste. Na vlast je došao kao osoba sklona dogovoru sa Zapadom. Odbijao je vojne akcije na Krimu, iako je i tada postojala jaka vojna struja koja je zahtijevala vojno zauzimanje Krima. Obraćao se Evropi tečnim njemačkim jezikom, a prvi je ponudio SAD logističku pomoć u Avganistanu nakon terorističkog napada 11. septembra 2001. godine.
Za razliku od stvaranja SSSR-a, predsjednik Putin svoju vlast nije gradio na represiji – iako je ona vremenom postajala represivnija – već na lojalnosti. Moskva, Sankt Peterburg i drugi milionski gradovi transformisali su se u blistave metropole sa digitalnim sistemima. Izgrađeno je jezgro potrošačkog društva koje je uživalo zapadni luksuz. Zauzvrat, građani su se odrekli političkih sloboda.
Upravljanje ekonomijom prepušteno je sposobnim, liberalnim tehnokratama. Kreiran je i dogovor sa najmoćnijim oligarsima u državi, koji su kontrolisali najvažnije državne sektore.
Stvorena je klasa ruskih milijardera koji su suštinski postali državni upravnici sa privilegijama. Njihova imovina zavisila je od toga koliko su korisni i lojalni sistemu. Tako stvorena ruska elita nije opstala kao "homogena masa", već je nastala "klanovska" podjela, tako da nijedan klan ne postane dovoljno jak da ugrozi poziciju vrhovnog arbitra.
Istorija kao argument
Kada se govori o smjeni vlasti, često se kao primjer navodi posljednji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov, koji je došao na vlast u vrijeme kada je sovjetska vojska vodila rat u Avganistanu. Zemlja je praktično bila u rasulu, ekonomska situacija izuzetno loša, a atmosfera u društvu depresivna. Postoje određene sličnosti sa današnjom Rusijom, međutim, primjer Gorbačova nije dobar.
U Rusiji ne postoji politička organizacija koja bi po svojoj moći i uticaju odgovarala Komunističkoj partiji. Vlast u Rusiji mnogo je diverzifikovanija nego što je bila u SSSR-u. Postoji niz različitih centara moći koji se međusobno nadmeću za resurse, a uloga predsjednika je arbitarska.
S druge strane, Gorbačov je bio proizvod partije, postavljen od vrha partije i bezbjednosnog aparata. Sistem je bio predvidiv. Dodatno, sovjetska elita bila je ideološki motivisana, uprkos korupciji i svim problemima sa kojima se suočavala. Država je bila prioritet, a privatni profit nije bio uporediv sa današnjim oligarsima. Današnja ruska elita lišena je bilo kakve ideologije.
Kako će izgledati nova vlast?
Zapadni analitičari često upadaju u zamku tumačenja ruske elite za koju smatraju da je nezadovoljna nametnutim sankcijama i vođenjem rata u Ukrajini. Međutim, prebacivanje privrede na ratne osnove stvorilo je novu klasu unutar elite koja nema interes za povratak na predratni status. Zato će politika naredne vlasti u velikoj mjeri odražavati želje i potrebe centara moći i različitih bezbjednosnih struktura.
U tom smislu, teško je povjerovati da bi nakon ove vlasti u Kremlju došla neka liberalna vlast sklona kompromisu. Ako bi na vlast došao neko ko bi naglo prekinuo sukob i otvorio se prema Zapadu, to bi u kratkom roku značilo kolaps vojne industrije koja danas zapošljava milione ruskih građana. Još važnije, to bi značilo gubitak moći za dio elite koji kontroliše taj sektor.
Realnija opcija jeste održavanje stanja "hladnog" rata. Čak i ako se rat u potpunosti zaustavi, dio elita zahtijevaće održavanje visokog vojnog budžeta. Rusija se neće odreći pozicije predvodnika multipolarnog svijeta, što zagovara i Kina. Ono što je moguće jeste da elite neće prihvatiti novog harizmatičnog vođu poput Vladimira Putina, već bi konsenzusom mogao da bude izabran neki čvrst predstavnik bezbjednosnog aparata koji bi funkcionisao kao menadžer.
Ipak, bez obzira na sve, promjena vlasti u Kremlju još uvijek nije na vidiku. Zaista postoje određene naznake da se atmosfera u ruskom društvu mijenja. Međutim, iako postoje razne analize i nagađanja, niko ne može da predvidi u kom pravcu će se razvijati politički život Rusije.
Mnoge zapadne analize često proizlaze iz "liste želja" samih analitičara. Sistem upravljanja spolja djeluje previše monolitno, zatvoreno i neprobojno da bi iko zaista mogao da razumije i predvidi šta se događa. U analizama se ne smije zanemariti duboka i nepredvidiva istorija ruskog društva i njegova komplikovana arhitektura moći.