Mihajlo Veruović Vojaž otkrio je potresne detalje iz života, a progovorio je i o sukobu s Bakom Prasetom.
Popularni reper Mihajlo Veruović Vojaž otvorio je dušu o svojoj porodici, teškom odrastanju i životu u Francuskoj, gdje se s roditeljima sklonio nakon atentana na Zorana Đinđića čiji je telohranitelj bio njegov otac, koji je u tom incidentu ranjen.
"Nakon Zoranovog ubistva mafija je prijetila mojim roditeljima, čak su i mom bratu i meni životi bili ugroženi. Majka i otac su se plašili za našu bezbjednost i zbog toga su odlučili da se odselimo iz Srbije. Otišli smo u Strazbur u Francusku. Imao sam godinu i po dana, a brat nepune tri. Roditeljima je bilo mnogo teško. Trpjeli su veliki pritisak i dugo su živjeli u paranoji šta će i kako dalje. Postoji tu mnogo stvari koje ja još uvijek ne znam, zbog toga ne mogu u potpunosti da se otvorim na ovu temu, ali znam da nije bilo nimalo bezazleno", počeo je Vojaž svoju životnu priču i dodao da roditelji ni u jednom trenutku nisu dozvolili da to utiče na njegovog brata i njega.
"Bili su svjesni da jedino njih imamo na ovom svijetu. Zbog cijele situacije brat i ja sve do polaska u osnovnu školu nismo mogli da imamo mnogo drugara i da se socijalizujemo, već smo uglavnom bili okrenuti porodici. Zato su se roditelji potrudili da nam pruže sigurnost kod kuće, jer da smo izgubili povjerenje u njih, izgubili bismo sve", rekao je Vojaž i otkrio da su se njegovi roditelji u početku u Francuskoj teško snalazili, ali da su se brzo prilagodili novoj sredini i uslovima života.
"Nisu govorili ni engleski, ni francuski. Tata se oporavljao od rane od metka koju je zadobio u predjelu leđa, pa je majka više provodila vrijeme s bratom i sa mnom. Bio sam mali kada se sve to desilo i nisam ni znao šta znači kada je neko ranjen, šta je atentat, a šta pištolj... Bez obzira na sve, borili su se da nas izvedu na pravi put i za kratak period su uspjeli da se prilagode i obezbijede nam najosnovnije potrebe", kaže Vojaž, koji je oca prvi put pitao za ožiljak tek kada je napunio sedam godina, a on mu je rekao da ga je "ujela žaba". Kasnije, kada je porastao, shvatio je šta se zaista dogodilo.
Od ubistva Zorana Đinđića prošlo je 19 godina, a na dan svake godišnjice Vojažov otac osjeća posebnu tugu.
"Znam da je posao telohranitelja radio iz srca. Ispričao mi je mnogo zanimljivih anegdota i situacija koje je doživio dok je bio telohranitelj, ali ne mogu da ih iznosim u javnost. Na svaku godišnjicu atentata mom ocu se vrate sjećanja na taj dan i rastuži se. Sa Zoranom je proveo dosta vremena i imali su zajedničke ciljeve za koje su se borili. Tog 12. marta za mog oca nije umrla samo jedna osoba i dobar prijatelj, već cio ideal i vizija u koju su vjerovali", kaže Mihajlo, koji se s porodicom posle izvjesnog vremena, kada su se stišale stvari i opasnost prošla, vratio u Srbiju.
"Roditelji nisu željeli da brat i ja odrastamo kao Francuzi, već kao Srbi. Kada su shvatili da možemo da budemo sigurni u gradu u kom smo se rodili, vratili smo se u Beograd. Brat i ja smo 2007. godine upisali Osnovnu školu 'Kralj Aleksandar I', on drugi, ja prvi razred. Bio sam odličan đak, volio sam sve predmete sem fizike. Od brata se nisam razdvajao, imali smo isto društvo kao i danas. Do šestog razreda sam bio miran kao bubica, a onda, kada sam ušao u pubertet, postao sam buntovan. Potukao sam se milion puta. Nikada nisam započinjao prvi, ali sam se bez razmišljanja branio. Nikad nisam dozvoljavao nikome da me ponizi. Još kao malom otac mi je govorio: 'Ako ne odbraniš čast, nemoj da se vraćaš kući'. Od tada su mi čast i obraz na prvom mjestu."
Vojaž je istakao da su vršnjaci njega i brata tokom u osnovnoj školi ismijevali, jer su bili asocijalni.
"Brata i mene su zadirkivali zbog toga što smo bili malo asocijalni i što nismo htjeli da se družimo s ostalom djecom. Razlog tome su traume i događaji iz našeg djetinjstva. Dok su drugi klinci igrali loptu i lastiš, mi smo se krili od mafije. To su životne situacije kroz koje ne treba da prolazi nijedno dijete! Kao klinac, nisam mogao da razumijem drugu djecu i tu njihovu lagodnost, a oni nisu mogli da razumiju zašto sam ja toliko ćutljiv. Mislili su da imam neke smetnje u razvoju, ali bio sam naučen da budem ćutljiv i pazim na brata i sebe", ispričao je, a potom dodao i da je njegova porodica živjela skromno.
"Brat i ja nikada nismo išli na ekskurzije. Kada bi roditelji primili platu, većina novca je odlazila na komunalije i račune, a onda nam je ostajalo 10.000 dinara da nas četvoro i pas kog smo čuvali izguramo cio mjesec. Mnogo puta se dešavalo da ne jedemo, nismo svaki dan imali tri obroka dnevno. Nikada nisam dobijao nove stvari. Uvijek sam ih nasleđivao od starijeg brata. Kada bi mu roditelji kupili nešto, radovao sam se, jer sam znao da ću to i ja nositi. Odrastao sam u patikama i jaknama svog brata. Baš zbog toga smo obojica rano počeli da zarađujemo. Brat se sa 15 godina zaposlio preko Omladinske zadruge i nosio gajbe, radio od jutra do mraka, cijepao je ruke da bi imao za džeparac. Kada se na kraju mjeseca vraćao sa zarađenih 25 ili 30 hiljada dinara, osjećali smo se kao da je donio milione."
U sedmom razredu je s nekoliko drugara osnova rep grupu "Kompani", a priznaje da su ga negativne emocije navele da počne da se bavi muzikom.
"Počeo sam da repujem zbog kompleksa. Muzičari su uvijek bili šmekeri. Dopadalo mi se kako ih ljudi tretiraju, kako žive i koliko obožavateljki imaju. Govorio sam sebi: 'Eh, što to nisam ja' i odlučio da se bavim muzikom i napišem prvu pjesmu. To mi sada djeluje kao grozan razlog. Posle stotina napisanih pjesama shvatio sam da imam talenat i sada mogu da kažem da se muzikom bavim iz ljubavi jer to volim, a ne zbog nekih kompleksa. Prva komercijalna pjesma koju sam napravio bila je 'Tantala', koja je imala oko 200.000 pregleda, što je za nas klince iz bloka bilo veliko dostignuće", prisjetio se Vojaž, koji je kasnije upisao Devetu beogradsku gimnaziju i nastavio s muzikom, koja ga je spojila i s Breskvicom, koja mu je bila prva i do sada jedina ozbiljna veza i priznaje da mu je posle tri godine njihovog zabavljanja, bilo veoma teško da preboli Anđelu.
"NISMO SVAKI DAN IMALI ZA TRI OBROKA": Vojaž progovorio o najtežim trenucima dok je s porodicom BJEŽAO OD MAFIJE
Poznato je da se svojevremeno sukobio s Bogdanom Ilićem, poznatijim kao Baka Prase, koji je trenutno u sukobu sa Željkom Mitrovićem, a koji je Vojaža ismijevao u svojoj pesmi "Vojaž blamaž".
"Sukob je izbio jer sam rekao da jutjuberi ne mogu da prave muziku kao muzičari. Bogdan je iskoristio tu moju izjavu i oblikovao je u svom klipu onako kako mu odgovara i od toga ubirao preglede. Glupo je što je to uradio na jedan prost i nekulturan način. Osjećao sam se glupo kada je ta, nazovi pesma, objavljena na Jutjubu. Kako drugačije da se osjećam kada me neko proziva i pljuje dok to gledaju milioni ljudi i smiju se. To je toliko uzelo maha da su mi stariji ljudi na ulici prilazili i dobacivali razne pogrdne riječi... Ismijavali su me. Mnogi su mi govorili da sam ružan, a na društvenim mrežama sam dobijao i poruke u kojima su mi prijetili smrću."
"Bogdan je jedna od nuspojava ovog društva. Tada je bio najpopularnija osoba u državi, pratili su ga i mladi i stari, bio je dežurni klovn i sve je zasmijavao. Ne sudim mu i nemam šta da mu opraštam, to neka radi Bog. Nije mi se izvinio, a i zašto bi kad je on od toga zaradio pare. Nije on to uradio slučajno, već namjerno da bi došao do nekog kapitala", smatra mladi Vojaž, koji se do danas uspješno oprobao i kao glumac u seriji "U klinču", a priznaje da bi volio da glumi s Milošem Bikovićem, za kojeg ima samo riječi hvale.
"NISMO SVAKI DAN IMALI ZA TRI OBROKA": Vojaž progovorio o najtežim trenucima dok je s porodicom BJEŽAO OD MAFIJE
