Milan Radulović Laća priznao je da i dalje pati za najvećim gubitkom.
Milan Laća Radulović oglasio se povodom šest mjeseci od smrti svoje majke, čuvene hitmejkerke Marine Tucaković koja je preminula nakon teške borbe sa opakom bolešću, 19. septembra 2021. godine.
Na samom početku je naveo da ga je majka molila da pročita njene dvije omiljene knjige, "Čarobni brijeg" Tomasa Mana i Šolohovljev "Tihi Don". Kako je napisao, to je bila njena naredba koju ni dan danas nije izvršio.
"U čekaonici Instituta za onkologiju, u kom sam proveo pet polubesanih noći spavajući na podu pored majčinog kreveta, pio sam kafu s automata, vodenu i bljutavu, na koju smo se i mama i ja toliko navikli da smo kupili maltene isti aparat za kuću", prisjetio se u jednom dijelu, pa nastavio.
"U šakama sam držao roman jednog uljeza, ruskog, koji se ušunjao u moj život igrom slučaja, političkog disidenta čija je veza s mojom majkom mnogo očiglednija od one koju je imala s likovima koji se liječe od tuberkuloze u švajcarskom sanatorijumu. Aleksandar Solženjicin je, kao i moja majka, bolovao od bolesti koju sam tada, stavljen pred svršen čin, pokušavao da razumijem, a od koje se majka plašila otkako je pročitala njegovu ispovijest 'Odjeljenje za rak'. To joj je bila treća omiljena knjiga. A Solženjicin je sada moj omiljeni pisac."
"Danas je šest mjeseci otkako je Marina preminula. Neću biti tu za pomen. Najzad imam priliku da otputujem za Stokholm i posjetim njenu najbolju drugaricu. Samo par ljudi mi je ostalo iz maminog života zbog kojih i dalje mogu da sanjarim kako je živa. Fizički. To su razuđena ostrva maminog arhipelaga, jednog svijeta koji tone. U njemu ću da uživam sve dok ne potone. Sa one strane stvarnosti, strane koju samo ja znam, kao što nijedan ljekar, nijedan hirurg ne zna kakav je osjećaj 'sa one strane tumora'. Solženjicin je to znao, kao i moja majka, kao i pokojna majka mog prijatelja koji mi je dao Šolohova, kao i sve žene s kojima sam u tišini sitnio novac za kafe-automat na hirurškom Odjeljenju onkologije."
"Reemisija je stanje kada se bolest na neko vrijeme povuče. Izliječenja nema. Rak je uvijek tu, krije se, čeka trenutak da opet uđe na velika vrata i da te pojede, dan po dan, bol po bol, ćeliju po ćeliju. Nakon gubitka najbitnije osobe u mom životu, moj život je uglavnom u reemisiji. Ponekad oživi i na dan ili dva javi se samo da me podsjeti da je i dalje tu. Baš kao i rak. Sada se vratio u formi krivice, krivice koju osjećam, jer nisam pročitao knjige koje me je mama molila da pročitam. Od svih prekršenih obećanja najviše me tišti što, svjesno ili podsvjesno, nisam pročitao knjige koje su joj bile najdraže. Ko zna. Možda iz straha. Više straha nemam. Imam dužnost da se iskupim i pročitam djela koja su mi naređena."
"Moja dužnost je ta da se za nju borim kao što se ona borila za mene, s metastazama u cijelom telu. Moja dužnost je, takođe, da nastavim njenu borbu pomažući drugima koji je sada vode širom Srbije. Moja dužnost je ta da ona bude 'izliječena'. Posle smrti. Gajim nadu da ljudi još nisu spremni da je prvim jutrom zaborave. A moja obaveza je da ne dozvolim da ostrva tog arhipelaga Marine Tucaković potonu", poručio je Laća.
