"Ko, bre, sirotinja!? Daj ovamo pet karata!". Glumac koji je izgovorio ove riječi u "Ko to tamo peva?" je Mića Tomić. Kolumnista MONDA Mladen Nikolić podsjetio nas je na njega.
"I Rokfeler ustane sabajle da mu ne propadnu milioni", reče Mića Tomić Gagi Nikoliću Flojdu u legendarnoj uvodnoj sceni "Nacionalne klase". To mi je jedna od najomiljenijih filmskih replika iz domaće kinematografije, a znamo koliko je teško, ma nemoguće opredijeliti se za one najbolje, najjače, kada ih ima tušta i tma.
To bi bilo isto kao kada bi pokušali da se opredijelimo za, recimo, najboljeg fudbalera u istoriji, ili pisca, kompozitora; toliko je kandidata da svaki potencijalni "pik" iznad sebe ima oblak dileme, sijenku premišljanja. Isto važi i za izbor najboljeg ili najomiljenijeg filma, knjige ili - glumca.
Milivoje Mića Tomić rodio se u Beogradu 1920. godine. U djetinjstvu nije pokazivao naročito zanimanje za glumu. Scenska igra zainteresovala ga je nešto kasnije, kao mladića koji je upisao studije prava. Da li je Pravni fakultet bio znak da Milivoje nije bio baš načisto sa izborom profesije (jer svi znamo da su mnogi upisivali prava samo zato što nisu znali šta bi, pa eto, tek da nešto studiraju) ne znam, ali nekako mi se čini da bi to mogao da bude slučaj i sa njim.
U godinama posle oslobođenja, Mića se prebacio na Muzičku akademiju. Razlog za to nije bila eventualna Mićina želja da postane muzikant, već prosta činjenica da Beograd tada nije imao zasebnu visoku školu dramskih umjetnosti, već samo odsjek koji se nalazio na pomenutoj akademiji. Tih godina, već je nastupao u KUD "Lola Ribar", a zatim i u dramskoj grupi Radio Beograda.
Prvi put je Mića Tomić stao ispred filmske kamere tek u svojoj 35. godini. Razlog za ovo "kašnjenje", prije svega, jeste tadašnja više nego skromna filmska produkcija, skupa i još teško pristupačna u zemlji koja je tek počela sa posleratnom obnovom. U takvim uslovima, dobiti filmsku ulogu bilo je ravno čudu, barem kada je riječ o neafirmisanim glumcima.
Legendarna Soja Jovanović ponudila je Mići ulogu u svojoj komediji "Sumnjivo lice" (1954), rađenoj po motivima Nušićeve komedije. Tomić je objeručke prihvatio ulogu Tase praktikanta, igrajući u društvu Ljube Tadića, Bate Paskaljevića, Olivere i Radeta Markovića. Dvije godine prije svog filmskog debija, primljen je u ansambl Beogradskog dramskog pozorišta, gdje će ostati narednih deset godina. Mića se docnije ipak opredijelio za status slobodnog umjetnika.
Sredinom šezdesetih uslijedile su male uloge u filmovima "Tri Ane" i "Diližansa snova", ponovo u režiji Soje Jovanović. U filmu Puriše Đorđevića "Prvi građanin male varoši" (1961) Mića Tomić pojavio se u nesvakidašnjoj ulozi mađioničara, igrajući ponovo sa asovima poput Radeta Markovića i Ljube Tadića. Glavnu žensku ulogu dobila je jedna od najljepših Jugoslovenki tog vremena - Jelena Žigon.
Soja Jovanović ga je veoma cijenila kao glumca kadrog da dočara najraznovrsnije likove, pa ga je angažovala i u svojoj hit-komediji "Put oko sveta" (1964) sa Čkaljom u ulozi Jovanče Micića; u ovom kičastom i ponegdje infantilnom ali simpatičnom filmu rađenom po uzoru na predratne slepstik komedije, Mića Tomić obukao je kostim egzotičnog Kineza Vo-Kija i ostavio utisak zapanjujuće uvjerljivosti ali i smisla za komiku.
Tomić je, tokom šezdesetih godina, uglavnom tumačio male, periferne uloge koje su se, srećom, ređale jedna za drugom - pomenuću samo nekoliko upečatljivih, iako po minutaži veoma kratkih, u sjajnim filmovima "Tri", "Neprijatelj", "Kad budem mrtav i beo", "Buđenje pacova", "Skupljači perja", "Zaseda".
Potpuno sazreo kao umjetnik, Mića će tokom sedamdesetih kreirati neke od svojih najupečatljivijih uloga. Jedna uloga zauzela je neobično važno mjesto u odrastanju čitave generacije: riječ je o liku Jove Jovanovića Zmaja u kultnoj TV seriji za djecu "Neven" (1973) autora Timotija Džona Bajforda.
Tokom dva ciklusa (danas bi to zvali - sezone) od po 13 epizoda, naši glumački velikani Olivera Marković, Petar Kralj, Dragan Zarić, Milan Srdoč i, naravno, Mića Tomić uveseljavali su klince ali i one starije kreirajući urnebesne skečeve i gegove po motivima priča i pjesama najpoznatijeg dječijeg pjesnika sa našeg prostora. Genijalni Englez Bajford ovom serijom promovisao je jedinstven umjetnički stil, izgrađen na temeljima neme filmske komedije, koji se pokazao kao perfektni habitat za likove potekle iz Zmajevog pera.
Tomić je, treba pomenuti, dvije godine ranije stekao dragocjeno iskustvo u radu na programu za djecu, pojavljujući se u još jednoj veoma popularnoj TV seriji "Na slovo, na slovo" (sa Mićom Tatićem u glavnoj ulozi). Ono što je karakteristično ne samo za ova dva projekta, već i za ostale dječije emisije iz te epohe jeste njihova edukativna komponenta, toliko izražena da se u svakom skeču, svakoj sekvenci mogla prepoznati želja autora da djeca nauče nešto vrijedno, i više od toga - očigledna posvećenost, vizija vaspitavanja, učenja djece autentičnim vrijednostima, a sve kroz igru i humor.
Mića Tomić bio je toliko uvjerljiv u ulozi Jove Zmaja da ga je zagrebački reditelj Eduard Galić, par godina kasnije, pozvao da još jednom odglumi čuvenog pjesnika i ljekara, ovoga puta u TV seriji "Nikola Tesla" (Rade Šerbedžija u naslovnoj ulozi).
"LJUBAVNI ŽIVOT BUDIMIRA TRAJKOVIĆA" - INSERT
U izvanrednoj seriji "Salaš u Malom Ritu" (kao i u istoimenom filmu) Tomić glumi Bricu, u "Pozorištu u kući" pojavljuje se u ulozi teče Vukoja, a gledali smo ga i u Paskaljevićevom "Čuvaru plaže u zimskom periodu" (1976) kao šefa perionice.
Njegove komične bravure ukrasile su i simpatičnu komediju Dejana Karaklajića "Ljubavni život Budimira Trajkovića" (1977); ovdje je Mića sjajan u ulozi nagluvog Budinog djede koji je cio vijek radio kao građevinac u kesonima, baš kao i njegov sin (Ljubiša Samardžić).
Iste godine Tomić se pojavio i u prvjencu Gorana Markovića, drami "Specijalno vaspitanje". Kao upravnik popravnog doma, na komfornoj distanci od maloljetnih štićenika i njihovih problema, okrenut svojoj teorijskoj pedagogiji (čitaj, demagogiji), Mića je na najbolji način upotpunio igru inače fantastičnog ansambla koji se sakupio na ovom projektu. "Specijalno vaspitanje" predstavilo je publici buduće glumačke asove, a u to vrijeme mlade talente - Aleksandra Berčeka, Slavka Štimca, Branislava Lečića, Oliveru Ježinu... Netrpeljivost između vaspitača Žarka (Bekim Fehmiu) i upravnika doma najslikovitije je prikazana u čuvenoj sceni sa palmom i Sarmom...
"SPECIJALNO VASPITANJE" - INSERT
Goran Marković Miću angažuje i u svoja dva naredna filma, u oba slučaja biće to komične uloge, za razliku od one u "Specijalnom vaspitanju". Riječ je, naravno, o filmovima "Nacionalna klasa" (1978) i "Majstori, majstori" (1980).
Svi se sa osmijehom sjećamo Flojdovog ćaleta Strahinje, mesara koji muku muči sa sinom jedincem (i njegovom bolećivom majkom). Njegove kobasice koje sam pravi za kuhinjskim stolom tokom čitavog filma, kako kaže, "nisu kao one kupovne, ono nije ni za mačke". Ili scena u kojoj pita ubogog Mileta, bubrežnog rekonvalescenta i golubara, da bude Flojdu kum na svadbi, pa onako odsječno kaže ženi: "Smiljo, daj ONU rakiju!".
U satiričnoj komediji "Majstori, majstori" Tomić nam je dočarao malog birokratskog "moljca" - blagajnika u osnovnoj školi pod upravom autoritarne direktorke. U tandemu sa Tanjom Bošković (maestralno dočarala sekretaricu, pardon, „šmizlu“, kako je oslovljava direktorka), Mića je nušićevski oslikao rezone i ponašanje tipičnog službenika u socijalističkom aparatu, sa potpunim odsustvom inicijative i onim tipičnim "ne znam" odgovorom na svaki problem koji iskrsne.
Iste sezone, Mića Tomić je, ulogom ponositog srpskog seljaka - solunskog veterana, krupnim stopama zauzeo mjesto u kolektivnom sjećanju svih nas, kao član ansambla u kultnom ostvarenju Slobodana Šijana "Ko to tamo peva". Da li postoji neko u zemlji Srbiji, ma na čitavom Balkanu, da ne zna onu njegovu nabusitu repliku gazdi Krstiću: "Ko, bre, sirotinja?! Daj PET karata!". Ima li nekoga da nije tu istu repliku i sam ponovio za života makar pet puta?
"KO TO TAMO PEVA" - INSERT
Kada je 1973. godine Ljubomir Draškić u Ateljeu 212 postavljao za to vrijeme avangardni komad "Maratonci trče počasni krug" tadašnjeg studenta Dušana Kovačevića, za ulogu 125-godišnjeg Maksimilijana Topalovića angažovao je Miću.
Nepunu deceniju kasnije, Tomić će maestralno reprizirati svoju rolu iz Ateljea u istoimenoj crnoj komediji Slobodana Šijana, jednom od najboljih srpskih filmova ikada napravljenih. Iako su u prvom planu priče o zadrtim i licemernim pogrebnicima u tipičnoj srpskoj varošici bili mlađi junaci, Mirko Topalović, Đenka i Bilijeva Kristina, kao svojevrsni "buntovnici", ništa manju popularnost kod publike nisu stekli ni "starci" - Mija Aleksić, Pavle Vuisić i, svakako, Mića Tomić kao vragolasti čukundeda.
"MARATONCI TRČE POČASNI KRUG" - INSERT
Maksimilijan, iako nem i vezan za invalidska kolica, u "cvetu starosti", licemerjem i pohlepom gotovo da uopšte ne zaostaje za svojim potomcima (sa izuzetkom svog čestitog unuka Milutina). Uz to, on je i zapanjujuće vitalan kada treba "zaskočiti" kućnu pomoćnicu Olju i uvući je u kadu. Ova legendarna scena sa Mićom i Melitom Bihali obilježila je čitav film do te mjere da je fotografija sa njih dvoje u kadi punoj pjene najčešći motiv na DVD izdanjima ovog filma.
Melita je u više navrata ispričala kako ta scena u scenariju nije bila tako zamišljena, već su se glumac i reditelj Šijan tajno dogovorili da, kada snimanje krene, Mića Meliti iscjepa kućnu haljinu, što je i ovjekovječeno okom kamere i u montaži ušlo u film, zauvijek.
Sa druge strane, čini mi se da je Mića sa naročitim žarom tumačio likove starije gospode sa naglašenom notom šarma i uglađenosti, i te uloge su mu zaista stajale savršeno - na primjer, Jovan "Džon" Dimitrijević, ekscentrični milioner u lakoj komediji "Nije lako s muškarcima" ili, recimo, gospodin Kerečki u elegičnoj Paskaljevićevoj drami "Tango Argentino".
Tomićeva umjetnička širina omogućila nam je da uživamo u njegovim kreacijama koje bi se mogle smatrati u izvjesnom smislu atipičnim za njegov opus, poput uloge nesretnog Sretena Šulajića, preteče današnjih "tranzicionih gubitnika" u komediji "Poltron" Bate Prelića (1989), ili uloge starog voajera u seriji "Otvorena vrata". Dalje, tu je i simpatični penzioner Kroka iz legendarne TV serije "Priče iz radionice" Zdravka Šotre, opsjednut idejom da od svog poluraspalog karavana napravi malu "kuću na točkovima", uz pomoć gazda Živote, razumije se.
"POLTRON" - INSERT
Poslednji put se pojavio pred filmskom kamerom u Šotrinom "Lajanju na zvezde", sa svojih 78 leta. Godinu dana ranije, 1997, nagrađen je za svoj sveukupni domaćoj sceni nagradom "Pavle Vuisić". U filmskoj karijeri dugoj 45 godina, Mića Tomić glumio je u više od 80 dugometražnih filmova, uz preko 50 uloga u TV serijama i dramama. Uprkos tako širokom dijapazonu likova koje je tumačio, Mića nikada nije odigrao glavnu filmsku ulogu (ako izuzmemo lik Jove Zmaja u seriji "Neven").
Mića Tomić bio je vedrog duha, odajući utisak bezbrižnosti, ali nikada nije zapostavljao profesiju, obaveze. Kažu da je bio izrazito pedantan i odgovoran, marljiv i temeljan, "stara škola" u najboljem značenju riječi. U čestim prilikama ispoljavao je šarm svojstven predratnoj gospodi, manire džentlmena, naročito prema ljepšem polu, razumije se.
Kao glumca, kao personu, kao pojavu, pamtimo ga po najboljem. Baš kao i mnoge njegove kolege o kojima sam pisao na ovim stranicama. Čitava plejada umetnika, stvaralaca koji su obilježili epohu, dvadeseti vijek. Zahvaljujući njima, njihovom talentu, ali i filmskoj traci (ili digitalnim medijima, svejedno) i mnoge buduće generacije imaće priliku da vide, da dožive tu minulu epohu koja će tada predstavljati davnu prošlost.
Zamislimo na trenutak da je film izmišljen mnogo ranije, recimo, u vrijeme Viljema Šekspira, pa da su sve te originalne postavke trajno zabilježene na traci!
Eto, zato veliki glumci i ne umiru, više ne. Sada su i oni privilegovani, s pravom, na način kao što su to vjekovima književnici, zahvaljujući pisanoj riječi, kompozitori, slikari.
Živi su i Gaga Nikolić, i Marinko Madžgalj... i Mića Tomić.
------------------------------------------------
SVE KOLUMNE MLADENA NIKOLIĆA
