Kako izgleda suočavanje sa najgorim strahom svakog roditelja, kad vaša tek rođena beba nije dobro, a ljekari ne znaju šta joj je... Kad mjesecima čekate dijagnozu... Kad... Ovo je priča o hrabrosti i vjeri. I ljubavi koja isceljuje.
Zamislite da prve nedjelje po porođaju, umjesto da uživate kod kuće u svojoj tek rođenoj bebi, provodite u bolnici, u danima ispunjenim neizvjesnošću... Da dočekate dijagnozu koja ledi krv u žilama, a ljekari vam kažu "pripremite se na najgore". A vaše dijete tek je došlo na ovaj svijet i čeka ga borba koja i odrasle plaši...
Ovo je priča jedne mame čija se djevojčica sa nepune dvije nedjelje teško razboljela. Priča o hrabrosti i vjeri. I ljubavi koja isceljuje.
Osmogodišnja Elena iz Uba pobijedila je jedan od najtežih oblika leukemije, iako statistika nije bila na njenoj strani... Kako ta borba izgleda kad brojke ostavite po strani, iz prve ruke, za MONDO priča njena mama Ivana Stanojlović.
KAD NEMATE IZBORA, OSIM DA SE BORITE
U kafić na glavnom trgu u Ubu ulazi mlada žena, sa dvije devojčice. Traži nas pogledom, i prepoznajemo se, prilazi, upoznajemo se - Ivana čiju priču želim da čujem seda za naš sto, a djevojčice sjedaju pored. Pokušavam da procijenim koja bi mogla biti mala hrabrica koja je ozdravila, ali ne uspijevam. Obje su slatke, poslušno sjede i čekaju toplu čokoladu, ne miješaju se u razgovor, čini mi se da su stidljive, nisam ih čak ni "uhvatila" da gledaju u mom pravcu.
"Elena sada ima osam godina, a mi smo njenu dijagnozu saznali kada je imala osam mjeseci. Ona je rođena iz uredne trudnoće, bez ikakvih problema, kao normalna, zdrava beba", počinje svoju priču Ivana.
"Ali, već na prvoj kontroli po rođenju krvna slika pokazala je povišene leukocite, čak 31.000. Primala je longacef sedam dana, leukociti su pali na 26.000 i otpustili su nas kući, s predlogom da ponovimo analize za sedam dana. Nakon 14 dana od rođenja,ponovljene analize pokazale su 40.000 leukocita, i mi smo krenuli u Tiršovu."
Razmišljam koliko to mora da je strašno, ali sigurna sam da nisam ni blizu realnog užasa koji te kao roditelja obuzme u takvoj situaciji... Pitam Ivanu da li su primjećivali nešto neobično ona ili njen muž, kaže - nisu, sve je djelovalo kako treba:
"Ona je bila vesela beba, lijepo je jela, napredovala je u kilaži, bila je mirna i nikad po njoj ne biste rekli da nešto nije u redu."
I u Tiršovoj je krenula agonija... lutanje od jedne dijagnoze do druge, osam mjeseci čekanja. Tri punkcije kostne srži, jedna biopsija kostne srži jer su ljekari sumnjali da ima neki oblik leukemije, ali nigdje nisu pronađene maligne ćelije. Elena je imala samo povišen broj jedne vrste bijelih krvnih zrnaca, "granulocitne loze".
"Ljekari su lutali, prvo su sumnjali na mononukleozu, pa smo taj rezultat čekali tri nedjelje, pa na histiocitozu, pošto je imala neki osip po koži, pa smo taj rezultat čekali mjesec i po dana. Pa je doktor bio na odmoru... Onda su uradili jednu biopsiju, bila je negativna. Uslijedila su imunološka testiranja, na različite imunosupresivne bolesti... svašta su radili. Ali zbunjivali su ih negativni rezultati biopsija kostne srži. Znate, meni nikad ljekar nije rekao za tih sedam mjeseci da sumnja na leukemiju. Samo su radili te testove, jedan za drugim...", priča Ivana, a ja ne mogu da prestanem da razmišljam o tome koliko su bebe male... i koliko puta mora da su Elenu bocnuli da joj izvade još malo krvi, za još malo analiza.
A onda se postidim pošto sam na ivici da se rasplačem, a ja sam samo slušalac u ovoj priči.
Ivana priča kako njena djevojčica svih tih mjeseci koje su provele u bolnici nije primala nikakvu terapiju jer nije imala dijagnozu, kaže kako su od prvog odlaska u bolnicu kad je Elena imala dvije nedelje, do sedmog mjeseca u bolnici provele sigurno ukupno šest mjeseci, povremeno samo odlazeći kući na koji dan.
"Kad je Elena napunila sedam mjeseci, krenule su da joj rastu slezina i jetra, stomak joj je bio ogroman, jer su one porasle sve do ilijačne kosti, do bedrene kosti, beonjače su joj bile sasvim žute. Ali i tada, kad joj je već bilo jako loše, ona je radila sve ono što rade bebe u sedmom mjesecu, razvijala se u skladu sa uzrastom, normalno je i jela, bila je raspoložena beba. Jedino što se strašno znojila noću i nije mogla lijepo da se sagne ili da se prevrće sa leđa na stomak, jer joj je stomak bio otečen zbog uvećanih organa", priča Ivana.
A onda su Eleni uradili biopsiju jetre.
STIŽE DIJAGNOZA - UTJEHA IZOSTAJE
I ta biopsija pokazala je prisustvo malignih ćelija u jetri.
"Trebalo je da izađemo iz bolnice 15. decembra, na osmi rođendan naše starije ćerke Nevene. Suprug i ja smo htjeli da je iznenadimo, da ja sa sekom dođem kući iz bolnice... I to jutro, doktor je došao u našu sobu i onako hladnokrvno, bez ikakve pripreme, rekao je 'vi ne možete ići kući, vaše dijete ima jednu od najmalignijih dečjih leukemija, od koje boluje svega dva odsto djece u svijetu'."
Ivana je zastala, ali ne pitam ništa. Sve što mi prolazi kroz glavu djeluje neprimjereno i glupo. Šta kao "kako ste se osjećali, šta ste pomislili"? Svako ko ima dijete može da zamisli. Ili bar misli da može.
Ali, ona nastavlja sama...
"Ja sam onako šokirano gledala u njega, a on mi je rekao 'pa šta ste se vi sad zaprepastili, zar niste spremni na ovo sve vrijeme?'. Kako neko može da bude spreman na takvu dijagnozu?! KAKO?"
I ja se pitam kako, i osjećam onaj iracionalni, nemoćni bijes koji nekad izaziva takva bezosjećajnost od onih koji bi trebalo da budu milostivi i puni razumijevanja. Koji bi trebalo da isceljuju, ne samo da liječe.
"Kao i svaki roditelj, ja sam se sve vrijeme nadala, znate, mislite sve vrijeme 'ma nije sigurno to'. Ne izgovarate tu riječ, ni u mislima, dok čekate dijagnozu vašeg djeteta. A to čekanje na dijagnozu trajalo je toliko dugo, da je bilo trenutaka kad sam počela da želim samo da znamo šta je... Znate, pomislite, šta god da je, borićemo se, samo da znamo šta je."
Ali čak i tada, vi niste spremni da čujete najstrašniju dijagnozu. Čak i tada, kad pomislite 'samo da znamo šta je', niste spremni.
Kad joj je lekar saopštio dijagnozu, Ivana ga je pitala da li postoji lijek, a on nije ponudio ni ohrabrenje ni utjehu.
"Ljekar mi je rekao da protokol za njenu bolest ne postoji, da je išao na Institut za majku i dijete, da su tamo pregledane istorije bolesti za 50 godina unazad, da nije bio ni jedan jedini slučaj kao što je Elenin. Da nigdje ne postoji protokol za tu vrstu leukemije i da je jedina šansa da za izlečenje da naša starija ćerka bude podudarna, tako da može da bude davalac koštane srži za transplantaciju."
Zastaje Ivana na sekund. Zagleda se u jednu tačku na stolu, na sekund. I nastavlja: "Ovim riječima mi je rekao 'nemojte se pretjerano nadati, ja ovdje imam roditelje sa troje djece, pa ni jedno ne bude podudarno'. A kad sam ja pitala, pa dobro, a suprug i ja, rekao je da roditelji skoro nikad ne mogu da budu sto odsto podudarni davaoci. Moja sledeća pomisao bila je pa dobro, imamo Italiju, Njemačku... A on je rekao 'vi nemate vremena za inostranstvo'."
Ljekar je praktično rekao da je djevojčica otpisana?
"Da, takvim tonom... Sa takvom arogancijom... 'Vi se pomirite s tim, mi ćemo uzeti krv na analizu, od supruga, vas i ćerke, ali nemojte se pretjerano nadati'. Jednostavno kao da je to kraj."
"Generalno jako, jako loše iskustvo imamo sa ljekarima iz Tiršove, ne samo sa jednim ljekarom. Elena je preživjela pakao u Tiršovoj. Za tu biopsiju jetre spremali su je od uveče, od osam uveče je gladovala beba od šest mjeseci do 12 sati ujutru, i onda joj doktor bez mog znanja uradi biopsiju na živo. Zaključali su sobu i ja čujem da dijete unutra nenormalno urla, htjela sam da provalim vrata, udarala sam da bi on mene na kraju izgrdio, kaže kakvo vam je to ponašanje, zašto lupate tako na vrata."
A sve su to bili najbolji ljekari u Tiršovoj, kaže Ivana.
"Ljekar koji važi za jednog od najboljih ortopeda u našoj zemlji, on joj je uzimao taj uzorak ilijačne kosti za biopsiju. Dva puta je dijete isto tako gladovalo od osam uveče do dva popodne, i u dva popodne, mi je odvedemo prvi put u salu, kažu ispala joj braunila, koju je imala u glavici, i vrate nas... Sutradan ponovo dijete gladuje, oni je vrate posle pet minuta, kažu, doktoru prošla smjena, otišao je kući. Sledeći dan sam digla frku, i doktor je došao i kaže 'vi ste se meni smučili'. Rekoh, i vi ste i meni i mom djetetu. Posle toga, kad ta rana nije zarastala, 42 dana joj je rana curila, kad sam mu to rekla, on je otvorio ranu, na živo, i izvadio parčence gaze i ta rana je posle tri dana zarasla", priča Ivana.
"Moj bol manje više, nisam ja jedina majka koja je prošla kroz taj pakao, ali to što je ona tamo preživjela... Hvala bogu, pa je bila beba, ne pamti."
"ČULA SAM TATU KAKO JAKO PLAČE"
"Kad mi je saopštio dijagnozu, doktor je otišao... I ja sam morala da javim suprugu da ne dolazimo... i da mu kažem, telefonom, šta je našoj djevojčici. A Nevena, naša starija ćerka, rekla mi je da je znala taj dan da nešto nije u redu. Čula je tatu kako plače... 'odvrnuo je vodu u kupatilu na najjače, da ide, ali ja sam čula njega kako plače', to mi je rekla mnogo kasnije", prisjeća se Ivana.
I kaže kako je izlazila na terasu, da uzme snijeg u šake, bilo ga je te zime, da zagnjuri lice, da se nekako otrijezni, da shvati šta se dešava...
"Ja nisam mogla da se pomirim sa tim. Nisam mogla da se pomirim sa tim da joj nema spasa. Sjutradan smo otišli da odnesemo tri epruvete krvi, suprugovu, Neveninu i moju, iz Tiršove do Zavoda za transfuziju krvi, kod Hrama svetog Save, i svratili smo u hram, spustili epruvete na ikonu i pomolili se da bar neko od nas bude podudaran davalac", priča Ivana i kaže da su uslijedili najduži dani u njihovim životima... Petnaest dana čekanja na rezultate koji znače život ili smrt.
KONAČNO I LIJEPA VIJEST
"I 30. decembra, na moj rođendan, ujutru, dolazi glavna sestra sa odjeljenje i plače, i kroz suze mi kaže da imamo podudarnog davaoca. To je bio najsrećniji dan u našim životima, kad smo saznali da je Nevena sto odsto podudarna... I ja sam tad znala. Imala sam veliku vjeru, i za mene to je bio znak da će Elena pobijediti."
Ivana i njena ćerka bile su još jedan dan u Tiršovoj, Novu godinu i Božić provele su kod kuće, a posle praznika, primljene su na Institut za majku i dijete.
"Krenule su pripreme za sterilni blok, analize sve moguće, i 31. januara ušle smo u sterilni blok.
Elena je primala terapiju koja je ubijala njenu kostnu srž, terapiju kojom se krv dovodi na nulu, i onda tog nultog dana, ona je trebalo da primi sestrinu kostnu srž."
Ivana kaže da je pred ulazak u sterilni blok načelnica razgovarala sa njom i njenim suprugom, i da im je objasnila da tokom transplantacije može da se dogodi neka od 16 komplikacija, od kojih je svaka smrtonosna. I rekla im da su šanse da prežive dva odsto.
"Ja sam onda pitala doktorku zašto onda sve ovo radimo, da se dijete toliko muči, ako su šanse samo dva odsto. A doktorka mi je rekla, i to me je nekako sasvim otrijeznilo, rekla mi je da moje dijete sa transplantacijom ima bar nekakvu šansu, a bez transplantacije nema nikakvu."
Cijelu tu noć Elenini mama i tata nisu spavali, i prelomili su, da idu u sterilni blok i da vjeruju da će se njihova djevojčica izliječiti.
Elena je 11. februara 2011. primila koštanu srž svoje starije sestre, i prve dvije nedjelje nakon transplantacije prošle su sasvim kako treba...
"A onda, tog 14. dana imala je epi-napad koji je jedva preživjela, pa onda reakciju na trombocite, pa joj je Nevenina kostna srž napadala kožu i crijeva, kao strano tijelo. To je inače karakteristično za taj period posle transplantacije, zato se i daje dosta dugo terapija protiv odbacivanja kalema, Elena ju je primala još godinu i po dana."
Pogledajte fotografije:
ULJE SA HRISTOVOG GROBA
"Njoj se transplantacija polako primala, ali reakcija je bila strašna, jednom je imala užasnu reakciju na koži, kasnije sam saznala da je ljekar sestrama te večeri rekao da nije siguran da će je ujutru zateći živu. Prije ulaska u sterilni blok od jednog monaha iz Valjeva dobila sam ulje sa Hristovog groba, i pomazala sam je tim uljem po rukicama. Sutradan je doktor rekao da ne zna šta sam uradila, ali da nastavim da čitam te svoje molitve, jer njoj je koža bila skoro normalna. Znate, kad naiđe taj napad, koža bude crvenoljubičasta, puca, ljuspa se, kao kod teških opekotina, a njoj je to počelo da se smiruje, i za tri, četiri dana, koža joj je imala normalnu boju", priča Ivana.
U sterilnom bloku Ivana i Elena provele su oko tri mjeseca, i kad je djevojčici bilo bolje, ljekari su dozvolili da tata i starija sestra dođu do prozora bolničke sobe, da se vide, preko stakla:
"Suprug je prvi ušao, i Elena koja ga je obožavala, znate kad ga vidi, ona se onako razmaše rukama i nogama, kako se bebe raduju kad priđe neko koga vole, nije reagovala. Tata je preplakao taj dan... čak je i doktor izlazio da ga tješi, i doktorka, jako mu je bilo teško."
Ali starija sestra kad je ušla...
"VIDITE OVO - TO JE ZOV KRVI"
Elena samo što nije probila staklo rukicama: "Da li je ona nju stvarno prepoznala, da li ju je osjetila, ili se obradovala što je vidjela dijete nakon nedjelja tokom kojih je viđala samo mene i ljekare, samo odrasle ne znam. Ali doktorka V. tada mi je rekla 'vidite, ovo je zov krvi'. To nikad neću zaboraviti", kaže Ivana i tu prvi put tokom ovog razgovora vidim da joj suze iskre u očima.
Posle toga, njih dve vrlo brzo su izašle i neko vrijeme boravile su u roditeljskoj kući Zvončica, Ivana kaže da im je podrška NURDOR-a (nevladino Nacionalno udruženje roditelja djece obolele od raka) bila dragocjena.
Tu su bile Elena i ona, a tata i starija sestra dolazili su preko vikenda. Ali, vrijeme je prolazilo i bilo je jasno da je Elena na putu da pobijedi...
"Nama je sad, u nedjelju, 11. februara bilo sedam godina od transplantacije. Prvih pet godina je strašno... Nekad je sve bilo kako treba, i u toku noći se iskomplikuje, pa moramo neko vrijeme da provedemo u bolnici... Eleni su se trombociti primili u velikom broju. Ljekari i dan danas, nakon sedam godina, nemaju odgovor zbog čega ona ima dvostruko više trombocita nego što bi trebalo da ih ima. I u početku su bili skeptični, sumnjali su da nije možda recidiv", priča Ivana.
I kaže kako im je doktorka u to vrijeme predložila nešto za njih tada nevjerovatno - da dobiju još jedno dijete.
"MORATE DA RODITE JOŠ JEDNO"
Ivana kaže da joj je to djelovalo neizvodljivo, sama pomisao da ponovo prolazi kroz trudnoću i porođaj, a da se sve vreme paralelno njena ćerka bori za život... Ali, kaže da su ona i njen muž poslušali savjet ljekarke, da su stavili sve na papir i prelomili.
"I tako smo mi dobili našu Nedu", kaže Ivana, smije se. A smije se i mlađa djevojčica.
Malene su se već uzvrpoljile, nešto se dogovaraju sa mojim kolegom, ćućore, a Neda kako je čula da je mama pominje ustaje i dolazi do mene. Smješta mi se u krilo, ne priča ništa ali tu je, došla je malo da izvidi situaciju.
"Kad se Neda rodila, ostavili smo matične ćelije iz pupčane vrpce, jer da su ti povišeni trombociti bili zbog recidiva, onda ne bismo uzimali od Nevene kostnu srž, već bismo uzeli te matične ćelije. Bogu hvala, nismo imali potrebe da ih iskoristimo, i dan danas se čuvaju u Institutu za majku i dijete. Ali, cio život ćemo biti zahvalni doktorki na savjetu da dobijemo još jedno dijete, ona nam je vratila radost i osmjeh i volju za životom. Naša Neda...", zastaje Ivana,
Neda se smejulji, nešto bi da mi pokaže.
I shvatam na šta misli Ivana, ja sam bila na ivici da se rasplačem, ponovo, ali šestogodišnja Neda veselo mi maše crveno nalakiranim noktima ispred nosa i čeka da joj se malo divim.
Neodoljiva je potpuno, i razgovor skreće u pravcu koji je ona zamislila. Objašnjava mi da je Nevena bila za vikend i da joj je nalakirala nokte, a da Eleni nije. Prilazi i Elena, stvarno, nokti joj nisu nalakirani. Pitam kako je to moguće, djevojčice uglas cvrkuću, kažu da Elena nije bila kod kuće kad su se lakirali nokti... Kikoću se, i smijemo se svi.
Dok smo Ivana i ja razgovarale, pao je dogovor, idemo kod njih kući, da nam Elena pokaže violinu. Šarmirala je mog kolegu Gorana čas posla, morali smo da idemo da čujemo kako svira, i da je on slika, naravno, s violinom.
Krećemo ka kolima, i Ivana mi priča kako je od Nedinog rođenja sve krenulo nabolje.
"Kad dobijete bebu, i kad ona krene da vas vuče, onda manje vremena imate da razmišljate o lošim stvarima i ne možete da se ne radujete. Eleni je bilo sve bolje, bila je sve jača, i divno je bilo gledati ih kako rastu zajedno tako... Mi smo onda imali dvije bebe, mala je bila razlika među njima, 22 mjeseca, imamo snimke, kad jedna drugoj izvuku dudu varalicu, pa stave u usta... ili ja spremim Nedi mlijeko, Elena nagne flašicu popije ona... Neda nas je bukvalno vratila u život, sve nas, kao porodicu."
Pitam kako se sad slažu, Ivana kaže da su dve male kao nokat i meso, nerazdvojne, i da se svađaju sa sestrom, da joj uzimaju šminku i stvari: "Kad se tako posvađaju, ove male protiv ove starije, ja pomislim neka ih, nek se svađaju, hvala bogu da smo i to dočekali, da se svađaju...
Ali u pozadini svega toga, jako se vole, jako su vezane. Znate, Nevena oduvijek ima želju da studira medicinu, i sad je, sa 15 godina, otišla sama u Valjevo, upisala je srednju medicinsku školu, ostala je pri tome. A mi smo nastavili da se 'borimo' sa Nedom i Elenom. Elena je krenula sada u prvi razred, voli da svira violinu, voli balet, ali da čita ne voli... A ima jaku volju, kad nešto neće - neće i nema šanse da je nagovorimo, a ako nešto hoće - hoće i ide glavom kroz zid", smije se mama.
Ipak, ista pravila važe za sve tri djevojčice: "Ja ne volim sažaljenje, i nisam htjela da se ona osjeća kao da je posebna i drugačija. Prema njima se ponašam isto. Doduše, sa Nevenom sam bila stroža jer nam je ona bila prvo dijete, a s njih dvije... džumbus je otkako su se rodile, ali ne zato što je Elena bila bolesna, nego što smo shvatili da su takve, pa ako mislimo tata i ja da ostanemo 'normalni', neke stvari bolje da pustimo", kaže Ivana.
I krećemo iz kafića, idemo kod njih u goste, Neda viče da hoće mene da drži za ruku, idemo ka kolima da čujemo tu violinu i vidimo "ljigavca".
(Ovo oko violine su se dogovorile sa kolegom, meni je dopao "ljigavac". Pošto su mi rekle da je roze, odlučila sam da to protumačim kao naročitu čast, pošto mi pokazuju "pravo blago".)
Stižemo do kuće, ulazimo, Elena i Neda ne znaju šta bi nam prije pokazale. Vode nas u sobu na spratu, carstvo za djevojčice, sa vilama na zidovima... Pa mene za ruku, trkom u prizemlje, pokazuju mi kolika im je kosa, kikoću se obje, kažu "do poda je kad se sagnem".
Poziraju za fotografisanje, a onda se Elena čas posla popne na kuhinjski element da nešto dohvati iz ormarića. Sve može i nema nedostižnog.
Silazi, otrčaše negde zajedno i vraćaju se isto trkom, donose ljigavca i ponosno mi ga pokazuju, potpuno su oduševljene što sam se ja zgrozila. Smeju se obe, i oči im se smeju...
Za to vrijeme, njihova mama pokazuje mi slike iz bolnice, Neda se muva tu "to ti je Elena, kad je bila mala, bila je u bolnici".
"Šta ti znaš o tome", pita je kolega.
"NIŠTA", kaže kao iz topa i smije se. I svi se smijemo, toliko je radosti u toj kući...
Gledamo slike, iz bolnice, Ivana i ja... Rastužila sam se, skrenem pogled i vidim istu tu djevojčicu kako jurca po krevetu sa sestrom, skače, i pomislim život je dobar.
A onda pogledam bolje njihovu mamu, učini mi se tako strašno mlada, sad u toj kuhinji njihove porodične kuće, pitam koliko ima godina, kaže 33, '85. godište.
Računam na brzinu, ona je imala 25 godina, kad se to sve dešavalo... razmišljam šta sam ja radila kad mi je bilo 25, ili moje drugarice... nismo znale ništa, daleko od svih briga, djevojke smo još bile... A ova žena borila se lavovski za svoju djevojčicu.
Ali nije je to ostarilo. Vedra je i puna života, puna snage. I to se vidi, vidi se iz toga koliko lijepo rastu njene djevojčice, koliko im kuća odiše opuštenom radošću i koliko ljubavi izbija iz nje kad priča o ćerkama.
U pozadini, dok pričamo, čuje se Elena kako svira...
A onda se odjednom uozbilji Ivana, dok gledamo te slike iz bolnice... slike bebe bez kosice, ali bebe koja se smije, bebe kojoj su prva dva zubića izrasla u sterilnom boksu u bolnici.
NISU SVI TE SREĆE
"Znate, jako puno dece je izgubilo život tokom ta tri mjeseca koliko smo mi bili u sterilnom bloku. Samo Elena i ja izašle smo tada... Bilo je noći... pored nas je bio dječak od 15 godina, noćima su odzvanjali njegovi krici Institutom. Njemu trodon i morfijum nisu pomagali... To su strašne stvari. Padalo mi je na pamet hiljadu puta da skočim sa terase. Nije da nije, neću da vas lažem. Ali opet s druge strane ja ništa ne bih time riješila, ostavila bih Nevenu, ostavila bih nju... I svaki put sam sebi rekla, kad mi je najteže bilo, ako ona to može, moram i ja. Ko sam ja da posustanem, morali smo dalje, morali smo zajedno dalje. Bog zna odakle se ta snaga nađe, i njoj i meni i svima nama. Tu nema izbora, niko me nije pitao mogu li, hoću li, želim li, jednostavno moram, i nema tu mnogo razmišljanja."
"Kaže se, to sam jednom čula, kada se kreće u borbu sa rakom, onda kad ga pogledate u oči i kažete ili on ili ja. Prihvatili smo to, i vjerovali smo u njeno izlečenje, u njene ljekare, i u Boga... Stvarno divne smo ljekare imali u Institutu za majku i dijete. I ja do kraja života da im se zahvaljujuem, svakoga dana, svakog momenta, malo je... malo je za ono što su uradili za nas", kaže Ivana, i dodaje "ali eto, hvala bogu, sve je to vredjelo."
I jeste. Kikoću se djevojčice, ove male dvije, i čekaju stariju sestru da dođe kući za vikend, da im lakira nokte u crveno. I rastu, lijepo i srećno, okružene ljubavlju i smjehom.
Na odlasku, dogovaramo se sa Elenom, da iduće godine u ovo doba pozovem telefonom, da čujem kako čita. I ona obećava da će naučiti i da će mi čitati, a oči joj se smiju.
