MORBIDNO ZNAČENJE KOJE SE KRIJE IZA BAJKE "ALISA U ZEMLJI ČUDA"

Malo ljudi zna pravu pozadinu ove diječje priče koja je uvrnutija nego što bi mogli i da zamislite!

Sve je počelo sa matematičarem na Oksfordskom univerzitetu po imenu Čarls Dodžson. Fotografisao je kapelu kada je porodica Lidel. Henri Lidel je bio dekan Univerziteta Oksford u Krajst Čerču, a živio je u kampusu sa suprugom i desetoro djece. Onog dana kada je upoznao Dodžsona, gospodin Lidel je sa sobom imao svoje tri ćerke Edit, Lorinu i Alis. Fotografija je u to vrijeme bila još uvijek nova, tako da je porodica bila veoma srećna što je Dodžson snimio njihov porodični portret.

Dodžson je bio sjajan sa djecom i provodio je mnogo vremena u vrtiću igrajući igrice sa njima. Počeo je da zabavlja djecu pričom o magičnom mjestu zvanom Zemlja čuda. Alis je u to vrijeme imala samo 4 godine, ali je od tri djevojčice bila najpouzdanija, samouvjerenija i avanturistički raspoložena.

Dodžson je postao očaran djevojčicom, a ona je postala njegova muza. Na kraju je zapisao ovu priču o magičnom svijetu i objavio Alisine avanture u zemlji čuda pod pseudonimom Luis Kerol. Nikada ne bi ni predpostavio da će njegova knjiga postati svjetski fenomen i da će naučnici u godinama koje dolaze analizirati njegov život, otkrivajući koje su se mračne tajne možda skrivale u njegovom izmučenom umu.

Zauvijek mlad

Otac Čarlsa Dodžsona bio je sveštenik, a on je bio najstarije dijete u porodici. Imao je nekoliko mlađih sestara, a zabavljao ih je igrama i pričama. Takođe je crtao domaće časopise sa nekim od svojih priča koje je dao svojoj mlađoj braći i sestrama, umesto knjiga priča. Možda je bio nostalgičan za domom kao mladić koji je živio u Oksfordu ili je zaista više volio društvo djece nego odraslih, jer je nastavio da traži prijateljstva sa djecom, uključujući djecu Lidel.

Dana 25. aprila 1856. Dodžson i njegov kolega sa Oksforda, otac Robinson Dakvort, vodili su Alis, Lorinu i Edit Lidel u čamcu da veslaju niz rijeku Temzu. Alis je uvijek tražila od Dodžsona da im priča priče i ako je on bio pomalo stidljiv.

Tako bi izmišljao stvari dok su se spuštali niz rijeku, uključivao je i djevojčice u ove svoje zamišljene avanture a sama radnja bi se zasnivala na predijelima kroz koje su prolazili i piknikovali. Djeca su bila toliko impresionirana pričom o zemlji čuda, da ga je Alisa molila da je zapiše i pretvori u knjigu. Alis je bila poznata po tome što je bila najopasnija od tri djevojke, i očigledno je bila Dodžsonova miljenica.

Tokom godinu dana, Dodžson je pisao priče i vežbao ilustracije skicirajući prave zečeve i pokušavajući da kopira lica sa svojih fotografija sa svim detaljima. Sva lica njegovih likova izgledala su prilično tužno, a neki vjeruju da je izbirljivi bijeli zec napravljen po njemu. Nakon što je napravio savršenu priču, poklonio ju je Alis Lidel kao božićni poklon pod nazivom „Alisine avanture pod zemljom“. Na naslovnoj strani je pisalo: „U znak sjećanja na ljetnji dan“.

Napisao je dodatna poglavlja priče i objavio je knjigu preko MacMillana. Skoro odmah je postala bestseler, ali Čarls Dodžson je želio da nastavi svoj miran život kao profesor matematike na Oksfordu i da postojanje „Luisa Kerola” zadrži odvojeno od svog svakodnevnog života. Kasnije će objaviti nastavke ove knjige.

Čarls Dodžson je imao mnogo problema

Dok je ime „Luis Kerol” bilo vezano za poznatog autora koji je bio omiljen širom svijeta, to ime je postalo ličnost koja je bila daleko od pravog muškarca. Čarls Dodžson je tokom svog života imao disleksiju, što mu je otežavalo čitanje, zbog čega je vjerovatno više volio da radi sa brojevima kao matematičar.

Očigledno se veoma naporno trudio da prebrodi invaliditet, ali je još uvijek mogao da se istakne na akademskom polju. Imao je i govornu manu zbog koje je mucao, zbog čega nikada nije postao punopravni sveštenik. Nikada ne bi mogao da govori pred gomilom odraslih. Ali nekako, nije imao problema da jasno razgovara sa decom.

Neki ljudi su vjerovali da on takođe ima OKP, jer je u svojoj autobiografiji Alis Lidel rekla da je Dodžson uvek stajao savršeno uspravno, da mu je odjeća uvijek bila na mjestu i da je bio veoma oprezan u pogledu urednosti svega. Takođe je patio od migrene, koje mogu biti toliko bolne da postaje gotovo nemoguće normalno funkcionisati.

Nakon što je napisao knjige, Čarls Dodžson je pažljivo odvojio svoj lični život od onog „Luisa Kerola“. I ako su poštom od obožavatelja stizala pisma na Oksford, on nikada nije odgovarao, i zamolio bi da se sva „vrate pošiljaocu“. Činilo se da nije imao mnogo odraslih prijatelja i očigledno je imao problema da se prilagodi odrasloj dobi.

Pitanje seksualnosti

Veoma je neuobičajeno što je vrijeme provodio družeći se sa djevojčicama umjesto da sklapa prijateljstva sa odraslim ljudima. Svjedoci kažu da je "prikupljao"prijatelje djece sa kojom se družio i pitao njihove roditelje za dozvolu da ih fotografiše. Pisao je pisma Alis u kojima je navodio kako bi volio da je poljubi i kako mu nedostaje kada je odsutan. Čak ju je zamolio da mu pokloni pramen kose.

Kao dio fakulteta Oksfordske Kristove crkve, bio je dio grupe svešteničkih akademika koji su živjeli u celibatu. Nije bio sveštenik, i tehnički je mogao da se venča jednog dana, ako želi. Međutim akademski poredak ih je učio da seks ometa jasno razmišljanje. Bio je naučen da potiskuje sva seksualna osjećanja koja je možda imao, jer se smatrala grešnim.

U nekim od svojih pisama prijateljima, pričao je da voli djecu, „ali ne dječake”. Dakle, znamo da je bio heteroseksualac, ali neki sugerišu da je možda bio i pedofil. Međutim, ima i ljudi koji tvrde da su ove izjave uglavnom izvučene iz konteksta razgovora o sklonostima prema fotografskim temama, a ne o seksualnoj privlačnosti. Svi su nevini dok mu se ne dokaže krivica, i nema ubedljivih dokaza koji dokazuju da je on ikada zlostavljao neko dijete.

Jedna od najkontroverznijih fotografija Alis Lidel je ona gdje kao veoma mlada djevojčica od samo 6 godina, pozira u kostimu sluškinje, prosjakinje. Haljina joj je pocijepana i pada sa ramena, otkrivajući joj grudi. Jednu ruku drži na kuku, a pogled joj je prodoran dok je gleda u kameru. Čini se da su joj oči mnogo starije od očiju mlade djevojke. Savremeni naučnici smatraju da je ova fotografija uznemirujuća i vjeruju da sugeriše da je Kerol pokušavala da je seksualizuje. Međutim, istoričari tvrde da je u viktorijansko doba ovo bio sasvim normalan hobi za djecu srednje klase da se oblače u kostime i poziraju pred kamerom. Alis se, u stvari, oblačila i u druge kostime koji su bili mnogo prikladniji njenom uzrastu.

Mnogi naučnici se slažu da je gajio osjećanja prema Alis, ali se veoma trudio da ih potisne. Čitajući njegove dnevnike, jasno je da su dani u kojima je viđao Alisu bili mnogo emotivniji za njega. Često bi gubio san. Tokom intervjua, praunuka Alis Lidel, Vanesa Tejt, rekla je: „Mislim da je bio zaljubljen u nju, ali ne mislim da bi to sebi priznao." Obzirom na to da je Dodžson uvijek bio u društvu njene dadilje ili roditelja kada ju je viđao malo je vjerovatno da se nešto neprikladno zaista dogodilo.

U jednoj od knjiga koje je napisao o matematici, Dodgson je priznao da bi sebi vrtio brojeve kroz glavu u vremenima kada se borio sa nečistim mislima. Pošto je bio u potpunom celibatu, ovo je takođe lako moglo da se odnosi na seks sa odraslim ženama, ali iz njegovih dnevnika, pisama i publikacija bilo je jasno da je duboko gurnuo sva svoja osjećanja da bi preživeo.

Kada su u javnost izašle glasine o njegovim mračnim motivima koji stoje iza prijateljstva sa djevojčicama, stiglo je na desetine pisama od žena koje su odrasle oko njega. Svi tvrde da bi ih on poljubio u obraz ili teme, možda bi mu s vremena na veme sjedile u krilu, ali veze nikad ne bi išle dalje od toga. Ova vrsta odnosa nije bila tako čudna u viktorijanskoj eri kao što bi danas izgledala.

Prava Alisa je bila umorna od slave godinama prije nego što su dječje zvjezde glumile na televiziji i u filmovima. Postala je poznata ličnost jer je bila prava Alisa u zemlji čuda. Njene fotografije su se pojavljivale svuda, pa su ljudi znali kako izgleda i gdje živi. Nije mogla da ode nigdje u javnosti, a da ljudi ne komentarišu priču i postavljaju joj pitanja o Alisi u zemlji čuda.

Kako je odrastala, umorila se od toga da bude povezivana sa likom. Kada je imala 11 godina, njena porodica je prekinula prijateljstvo sa Čarlsom Dodžsonom, ali je on ipak uspio da je fotografiše kada je napunila 18 godina. Na fotografiji se lako vidi da izgleda veoma nesrećno i neprijatno. Ovo je takođe moglo biti zbog činjenice da je to bilo ubrzo nakon smrti njene sestre Edit. Život više nije bio magično mjesto kao što je to bio nekada dok je bila djevojčica. Većinu svog odraslog života pokušavala je da nastavi dalje i živi sopstvenim životom podižući porodicu na engleskom selu.

Kada je bila mnogo starija, u svojim 80-im, činilo se da Alis mnogo više prihvatala vezu sa svojim likom. Otišla je na put u Njujork, a snimljena je kako govori da je putovanje skoro jednako uzbudljivo kao i njene avanture pod zemljom. Kada je preminula, na njenom nadgrobnom spomeniku se pominje „Alisa u zemlji čuda“.

Debata o psihodeličnim drogama

Pošto je Alisa u zemlji čuda tako čudna priča ispunjena nadrealnim, pa čak i zastrašujućim slikama šarene mašte, ima mnogo ljudi koji pretpostavljaju da je Luis Kerol morao da poludi kada je pisao knjige. U najmanju ruku, vjeruju da su nagoviještaji o psihodelicima rasuti po stranicama.

Prema nekim tumačenjima priča je puna droga koje mijenjaju stanje uma, gusjenica bi pušila opijum, jer je to u to vrijeme bilo legalno. Komadi pečuraka bi mogli biti referenca na halucinogene pečurke, a boce misterioznih tečnosti koje Alis pije mogle bi biti otrov za drogu laudanum.

Međutim, profesorka po imenu dr Heder Vortington sa Univerziteta u Kardifu vjeruje da percepcija da postoje skrivene poruke o drogama potiče iz hipi kulture iz 1960-ih i da ih ljudi nameću upravo zbog toga.

Osa u perici

Kada je Mekmilan trebao da objavi Alisine avanture u zemlji čuda, Luis Kerol je morao da radi zajedno sa jednim od najboljih dječjih ilustratora u to vreme, Džonom Tenijelom. Knjizi je dodato nekoliko novih poglavlja koja nikada nisu postojala u verziji koju je poklonio Alis, uključujući ludu čajanku, koja je na kraju postala jedna od najpoznatijih scena u priči. Bez Tenijelove pomoći, priča možda i ne bi zaokupila maštu mnogih, da su se zadržali samo na Kerolovim originalnim crtežima.

Pošto su sva ova stvorenja postojala u umu Luisa Kerola, morao je da pokuša da Tenijelu objasni neke prilično čudne koncepte, poput igranja karata koje mogu da hodaju i govore, i stvorenja koja jednostavno nisu postojala u stvarnosti a na koje je Alisa tamo naišla. Kad god se ilustracija ne bi poklapla sa onim što je Kerol zamislio, on bi je poslao nazad i zamolio Tenijela da to uradi iznova. Možemo samo zamisliti koliko je to moralo biti frustrirajuće za Tenijela, koji je navikao da dobija mnogo pohvala za svoj rad.

Bilo je jedno poglavlje u priči koje je Džonu Tenijelu zadalo toliko tuge, da je očigledno rekao Luisu Kerolu da ga se rješi. To je bila scena u kojoj Alis upoznaje osu koja je imala raskošnu, plavu kovrdžavu kosu. Oćelavio je, pa je bio primoran da nosi periku smiješnog izgleda. Tenijel je očigledno rekao Kerolu: „Osa u perici je potpuno izvan svih okvira umjetnosti."

Usamljenost i slomljena srca

Jednog dana 1863. godine, naizgled niotkuda, prijateljstvo između porodice Lidel i Čarlsa Dodžsona se raspalo. Vodio je pedantne zapise o svom svakodnevnom životu u dnevniku. Desilo se nešto što je narušilo njihovo prijateljstvo. Pet mjeseci uopšte nije pominjao Lidelove, sve do decembra te godine, gdje ih je primjetio na božićnoj zabavi. Napisao je da je morao da se sakrije da ne bi naletio na njih. Na kraju su se našli na čaju, ali to je bilo strašno neprijatno, i bilo je jasno da se prijateljstvo ne može popraviti.

Kada je umro, njegove nećake su naslijedile njegove dnevnike. Odlučili su da isjeku stranice onoga što se dogodilo tog dana, skrivajući dokaze o nečemu za šta svi pretpostavljaju da bi narušilo reputaciju njihove porodice. Do danas su tačni detalji o razlozima kraja njihovog prijateljstva ostali misterija. Kao da je istina iza te stvari bila toliko traumatizirajuća, da bi njegove nećake više voljele da se to nikada ne povezuje sa sjećanjem na njihovog strica.

U pismu koje je Kerolova nećaka pisala prijatelju, ona kaže da isječene stranice iz dnevnika objašnjavaju da je gospođa Lidel planirala zavjeru da ga spoji sa dječjom guvernantom, Meri Priket. Očigledno, pretpostavka da je pokušavao da se udvara Meri Priket bila je jedini razlog zašto je odraslom čovjeku bilo dozvoljeno da provodi toliko vremena sa djecom u vrtiću. U porodicama srednje klase bilo je dio dužnosti majke da se pobrinu da dadilji njihove djece pronađu odgovarajućeg muža. Međutim, Luis Kerol se nikada ne bi oženio Meri Priket. On je zapravo na njoj bazirao lik zle Crvene kraljice, jer je uvijek kritikovala djecu kada su se loše ponašala.

Gospođa Lidel mu je takođe očigledno dozvolila da se udvara Alisinoj starijoj sestri, Lorini. Tada je imala 14 godina. Podoban uzrast za udaju tada je bio samo 12 godina, tako da se za majku koja je bila željna da uda svoje ćerke to zapravo smatralo normalnim, dok bi se danas to smatralo zlostavljanjem djece. Neki ljudi vjeruju da je možda rekao gospođi Lidel da bi, ako se uopšte bude ženio nekom od djevojaka, radije sačekao godinu dana kako bi oženio Alis, koja je tada imala 11 godina. Ovo je, naravno, samo nagađanje, ali u njegovim dnevnicima se vidi da je imao jaka osjećanja prema njoj.

Prema Alisinoj pra-praunuki Vanesi Tejt, Alisina majka je bila veoma otmena i snobovska. Željela je da se njene ćerke udaju za kraljevsku porodicu, a neko poput Čarlsa Dodžsona nikada ne bi bio dovoljno dobar za Alis. Kao najlepša i najinteligentnija ćerka od njih tri, najvjerovatnije bi se udala za plemića. Tejt vjeruje da bi gospođa Lidel svakako željela da prekine njihovo prijateljstvo kako su djevojke odrastale jer bi tako spriječila bilo kakvu šansu za stvaranje romanse između njih.

Nakon misteriozne tuče, gospođa Lidel je spalila sva pisma koja je Alis dobila od Dodžsona. Kada je imala 80 godina, Lorinu je intervjuisao biograf i zamolili su je da objasni šta se to desilo da se porodično prijateljstvo prekine. Nije ulazila u previše detalja, rekavši da je Luis Kerol postao previše ljubazan prema Alis, što je izazvalo svađu sa gospođom Lidel, zbog čega su se razišli.

Iako je bio sveštenik, Čarls Dodžson je mogao da se oženi i dobije djecu, baš kao što je to učinio njegov rođeni otac. Međutim, nikada nije našao ženu sa kojom je želio da provede ostatak života. U jednom od svojih dnevničkih zapisa napisao je: „Molio sam se Bogu da mi da novo srce." Umro je kao neženja.

Sramotne fotografije

Osim što je proučavao matematiku, Bibliju i pričao priče djeci, Luis Kerol je imao strast prema fotografiji. Uprkos činjenici da je voleo da fotografiše druge ljude, sebe nije želio da fotografiše. Plašio se da će ga ljudi prepoznati u javnosti ako bude previše njegovih slika. Više je volio da ima svoju privatnost.

Omiljeni fotografski predmet su mu bila djeca, a „skupljao” je dječje drugare koje je redovno fotografisao. Ovo je postalo jedna od najvećih kontroverzi jer je napravio nekoliko fotografija mladih djevojaka kada su bile potpuno gole. Danas bi to bilo nezakonito i brzo bi ga dovelo u zatvor. Međutim, tada se smatralo da je to umjetnički izraz koji slavi djetinjsku nevinost, a roditelji su davali saglasnost da njihovo dijete učestvuje u fotografisanju i verovatno su stajali u blizini dok se to dešavalo.

U dokumentarcu Timeline pod nazivom Tajni svet Luisa Kerola, istraživači su u francuskom muzeju pronašli fotografiju mlade tinejdžerke od oko 14 godina. Pripisana je Luisu Kerolu kao i Alisinoj starijoj sestri, Lorini Lidel. To je bilo otprilike u vrijeme kada se pričalo da su se udvarali jedno drugom. Djevojčica ne izgleda baš srećno na slikama, ali ne postoji ništa u vezi sa tim što bi moglo dodatno pojasniti fotografiju.

Dok bi savremeni istraživači to vidjeli kao dokaz njegove pedofilije, ova djevojka je već prošla kroz pubertet i svaki dan se sve više fizički razvijala u ženu. Međutim, gospodin i gospođa Lidel nikada ne bi dozvolili svojim ćerkama da poziraju za ove vrste pikantnih fotografija u bilo kom uzrastu, iz straha da će to uništiti njihovu reputaciju mladih dama koje pokušavaju da nađu muža. To znači da ako je ovo zaista fotografija Lorine Lidel, Luis Kerol bi to uradio bez njihovog znanja.

Ovo je izazvalo veliku kontroverzu savremenih istoričara jer postoje stručnjaci koji tvrde da je ova fotografija lažna, i da ne treba da uništi njegovu reputaciju. Međutim, tvorci dokumentarca angažovali su dva različita stručnjaka da izvrše nekoliko testova na fotografiji, a oni su saglasni sa tim da je najvjerovatnije originalna. Da je gospođa Lidel saznala za fotografiju? To čak mogao biti pravi razlog prekida prijateljstva.

Skoro princeza

Gospođa Lidel je imala namjere da se Alisa uda za višu klasu i dobila je nadimak „Kingfisher“, jer je uvijek gurala svoje ćerke da se udvaraju najboljima od najboljih i upoznaju nove muškarce koje bi šarmirale na zabavama.

Trebalo je da bude ponosna, jer se Alisa umalo udala za sina kraljice Viktorije, princa Leopolda. Studirao je kao student na Oksfordskoj crkvi, gdje je radio Alisin otac. Nažalost, članovima kraljevske porodice nije bilo dozvoljeno da se udaju za bilo koga iz srednje klase.

Alisa se na kraju udala za drugog studenta sa Oksforda - profesionalnog igrača kriketa po imenu Redžinald Hargrivs. Imali su tri sina. Nazvala ih je Leopold po princu, Alanu, a još jednu Karil, što bi se moglo protumačiti kao varijacija „Kerola“. Kao da je odala počast muškarcima do kojih joj je bilo stalo u prošlosti. Leopold se oženio njemačkom princezom, a svojoj prvoj ćerki dao je ime Alisa. Iako nisu završili zajedno, ovo je bio lep način da odaju počast njihovoj prvoj ljubavi.

Kao udata žena, Alisa i njen muž su se preselili u kuću na selu. Imala je sluge koje su joj pomagale u vođenju kuće, a u slobodno vrijeme je naučila da crta i slika. Imala je komforan život.

Tragično, Alisina dva najstarija sina, Leopold i Alan, ubijeni su tokom Prvog svjetskog rata. Njen muž je ubrzo umro. Bila je prinuđena da proda svoje dragocijenosti kako bi plaćala troškove oko njihove kuće. Godine 1948. prodala je originalni rukopis koji joj je poklonio Luis Kerol na aukciji za 15.400 funti privatnom kolekcionaru. Sa savremenom inflacijom, to je više od 215.670 dolara. Britanski muzej je na kraju došao u posjed rukopisa, gdje se i danas nalazi.