Priča Saše Božović kojoj je umrla beba tjera suze na oči, a tragedija ju je inspirisala da napiše najčitaniju knjigu u Jugoslaviji.
– Ovu knjigu nisam namijenila istoričarima. Ova knjiga je namenjena samo onom običnom, poštenom, plemenitom i osjećajnom čitaocu – rekla je jednom prilikom dr Saša Božović.
"Dijete koje nosim velika je radost i za Božoviće i za Magazinoviće. Bora sa braćom već pravi planove za veselje koje nas čeka. Majka svake zore peče palačinke da bi mi ih vruće donijela za doručak. Iščekuje se prvo dijete, prvo unuče, prvo sinovče između osam stričeva. Mada su vremena tmurna, ne mislimo na najgore, ne mislimo da će nas rat u svemu prijeteći."
Ove rečenice odlomak su i početak najčitanije knjige u bivšoj SFRJ 1980. godine, piše Espreso.
Dok su mnogi kasnije pisali da je knjiga "Tebi, moja Dolores" dr Saše Božović komunistička propaganda, oni koji su je čitali u jednom dahu s time se neće složiti. Ovo potresno svjedočanstvo o tragediji jedne majke, u kojem se ogleda stradanje čitavog naroda u Drugom svetskom ratu, prodato je u rekordnom broju primjeraka.
Nada u bolje sutra za ovu doktorku nije nestajala čak ni kad je u razmaku od nekoliko dana saznala da je u blagoslovenom stanju, baš u trenucima kad su pale prve bombe.
Saša Božović je završila Medicinski fakultet 1937. godine u Beogradu. Posle bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941. godine, kao trudnica sa suprugom dr Borislavom Božovićem odlazi u Podgoricu, njegovo rodno mjesto.
Borislav Božović je bio jedan od glavnih organizatora ustanka u Crnoj Gori. Nakon njegovog odlaska u partizane, jula 1941, Sašu hapse Italijani i odvode u logor u albanski grad Kavaju.
U logoru je već zašla u osmi mjesec trudnoće, a tamo je preživljavala pravi pakao. Na njene riječi napisane u potresnoj ispovesti rijetko ko bi ostao ravnodušan.
- Kavez mali. Ako sjednem, udara glava gore pa se zgrčim ako legnem, kratak, pa se opet moram zgrčiti. To užasno zamara. Ne mogu da zaspim. Čas sjednem, čas legnem. Noć smjenjuje dan, a dan noć. Vrijeme prolazi ni u čemu. Zurim u prazno. Često je i glava prazna, bez misli, pokreta. Letve na kojima ležim počinju da se usjecaju u tijelo. Ukucane su u razmaku a ivice oštre. Premećem se. Okrećem. Otvaraju se ranice. Boli. Ne mogu mjesto da nađem. Da mi je ona buvljiva samica u "Kući Rogošića". Bar bih šetala, stajala. Gledam Radulovićku. Spava. I djeca spavaju. Razmišljam. Mršavi su, pa valjda i ne naležu dobro na neravne letve. A ja? Osmi mjesec trudnoće! Brojim letve. Brojim čvorove na letvama - odlomak je njenog romana... u knjizi je njena muka opisana do detalja, počev od toga kako je koru suvog hleba žvakala da bi za bebu imala mleka, do toga da je toplinom svog tijela sušila pelene za malenu Dolores.
Kasnije, Saša je pred porođaj prebačena je u bolnicu u Tirani, gde je u novembru 1941. dobila kćerku, nazvavši je Dolores, po španskoj revolucionarki Dolores Ibaruri,"La Pasionariji". U Tirani se pročulo, da je neka doktorka u zatvoru rodila dijete, a njen pakao ni tu nije stao.
Krajem 1941. godine, zajedno sa ćerkicom bila je razmijenjena sa italijanskim oficirima koje su zarobili partizani. Na oslobođenoj teritoriji Crne Gore kao doktorka je formirala prve seoske partizanske bolnice u Crnoj Gori. Nastavila je da radi kao ljekar, a često je dolazila u problem. Dati šolju mlijeka svom djetetu koje plače gladno, ili ranjeniku koji danima ništa nije okusio...
Ova heroina spasavala je ranjene borce od smrti, a jedina osoba koju nije uspjela da spasi je - njena Dolores. Njena kćerka je umrla 7. marta 1943. godine, tokom Bitke na Neretvi, kada je imala samo godinu i po dana. Devojčica je umrla od posledica smrzavanja, iscrpljenosti i gladi.
