Aleksandar Saša Knežević je sa Vojslavom Tufegdžićem autor knjige "Vidimo se u čitulji", a po njoj su napravili i scenario za istoimeni film.
Aleksandar Knežević, koautor je kultnog dokumenatrnog filma "Vidimo se u čitulji", u kom je predstavljen kriminal devedestih. On se 1998. godine povukao, postao iskušenik u Studenici, a potom je 2004. zamonašen u Hilandaru na Svetoj Gori, gdje je dobio monaško ime Romilo. Tamo je proveo jedanaest i po godina. Posle dvije decenije, 2019. godine vratio se u Beograd, gdje dvije godine kasnije stavlja tačku na monaški život. U Beogradu nije mogao da nađe advekvatan posao, pa se zaposlio kao naučni saradnik u Inovacionom centru Univerziteta u Nišu.
U intrevjuu za Kurir otkrio je da se nalazio na neobičnoj živtnoj raskrsnici, kao i da 10 godina razmišlja o monaškom pozivu i njegovoj suštini, a govorio je i o filmu koji mu je donio veliku popularnost.
Kako dolazi "Vidimo se u čitulji"?
"Vojislav Tufegdžić i ja smo odlučili da pišemo knjigu o kriminalu u Beogradu devedesetih. Onda sam ja otišao kod Verana Matića da ga pitam da li bi htio da nam bude izdavač, što je on odmah prihvatio. Imao je, međutim, jedan uslov - da istovremeno napravimo i film. Oduvjek sam želio da se, pored književnosti, bavim i filmom, tako da sam tu ideju prihvatio sa velikom radošću. Dobili smo snimatelja i odmah se dali na posao", rekao je Knežević i dodao:
"Bilo bi nemoguće razgovarati sa njima da nisam prethodno već tri i po godine pisao o toj temi i da ih nisam dobro upoznao. To je bio preduslov da se o snimanju uopšte razgovara. Povrh toga, to je vrijeme rata, sankcija, nezamislive inflacije, bijednih plata, vrijeme privatnih banaka koje su opljačkale ionako osiromašeni narod. Prirodno je da čovjek ustane protiv takvog ponižavajućeg stanja, samo je pitanje koji će oblik dobiti njegova pobuna. Oni koji bez pobune prihvataju da im se uskrati najosnovnije dostojanstvo u rečniku mlađe generacije kriminalaca označeni su kao "obični smrtnici". A šta je suprotno "običnom smrtniku"? Postati besmrtnik. Status besmrtnika se najprije može osvojiti slavom. I zato ovi "besmrtnici" često govore o bavljenju kriminalom kao o estradi. Kada bih nekog od njih pitao o izvjesnom kolegi koji je uspješan u svijetu kriminala, ali nije eksponiran u medijima, rekli bi mi da je on ozbiljan igrač, ali da, nažalost, nije na estradi. S druge strane, bilo je i onih koji su - poput Gorana Vukovića - imali neke svoje interese da prihvate da govore", zaključio je on.
Lokacija snimanja se dogovarala uvijek u poslednjem trenutku. Bilo je nemoguće predvidjeti kakvi uslovi će se zateći na snimanju, kako će sagovornici reagovati na odeđena pitanja i kako kada se prvi put nađu pred kamerama.
Najneobičnije mjesto snimanja
"Bojana Petrovića smo snimali u džakuziju, pa su ga drugari ismijevali zbog toga. Onda je Voju i mene pozvao u kuću na Zvezdari, ispostavilo se da je htio da izbrišemo te snimke. Uspjeli smo da ga ubijedimo da je motiv zadirkivanja čista ljubomora, pa je on nakon toga vrlo brzo promijenio mišljenje. Zanimljivo mi je i snimanje u Budimpešti sa Banetom Grebenarevićem. Nismo se od njega i njegovih prijatelja odvajali 3 dana, bili su to trenuci kada sam do kraja zavirio iza zavese u svijet ne samo kriminala, već i obavještajnog rada. Baneta je u Budimpešti čuvao i jedan stariji kriminalac, koji je neprekidno bio na vezi sa Četrnaestim odjeljenjem Vojne kontraobavještajne službe", rekao je Knežević.
Knežević kaže da su svi akteri filma bili upečatljivi, kao i da je Boris Petkov bio jako duhovit i inteligentan veliki cinik. Kristijan Golubović je mogao da ostvari zapaženu karijeru u Holivudu uz pomoć dobrog menaždera, Bojan Petrović je šarmirao svojim optimizmom, dok je Divac zračio nevjerovatnom energijom i hrabrošću
"Pokušali smo bez uspjeha da dođemo do Joce Amsterdama, Kosmajca i mnogih drugih...Vidjeli smo se nekoliko puta sa Momirom Šoškićem, sa braćom Šaranović, ali njima nije bilo do estrade. Tadija, najveći diler onog vremena, čovjek preko koga je kokain postao najpopularniji narotik, podijelio je sa nama nevjerovatne priče, ali nije htio da stane pred kamere. Pored toga, svaki put posle našeg susreta, Tadija bi bio uhapšen. Nisu pristali na razgovor ni Ćenta, ni Arkan...", zaključio je Knežević.
Povratak u realnost i život van manastira mu je bio pravi šok. Kada je sa Svete Gore stigao u Oksford, nije imao ništa od odjeće. Iako je, kako kaže, mislio da će na Svetoj Gori ostaviti kosti, njegova shvatanja su se promijenila za nekoliko godina provedenih tamo. Knežević je na Svetoj Gori jednom godišnje telefonirao i jednom godišnje pisao pisma.
"Nije lako zastupati mišljenje koje nije u skladu sa onim što ispovjeda Sveta Gora. Sveta Gora ima neprikosnoveni autoritet kod pravoslavnih i rijetki su oni koji se usude da taj autoritet, u pogledu određenih stavova, dovedu u pitanje. Ali askeza sama po sebi ne mora da vodi prosvjetljenju. Potrebno ju je ujediniti sa iskustvenim i teorijskim znanjem. Atos na to ponekad zaboravlja i zato tamo već dugo vremena ne postoji ozbiljno bavljenje teologijom. Izvesno vrijeme sam se nosio mišlju da bi trebalo osnovati novu vrstu zajednice koja bi oslikavala cjelokupnost ljudskih sposobnosti, interdisciplinarni, visokotehnološki centar u kom bi bavljenje naukom i naučnim eksperimentima, filozofijom i umjetnošću bilo izjednačeno sa molitvom i suštinom monaškog života ", rekao je Knežević.
Šta je za vas predstavljalo bavljenje novinarstvom devedesetih? I kako ste postali novinar?
"Mom prekidu postdiplomskih studija na svjetskoj književnosti i odlasku u London prethodio je neobičan susret nekoliko godina ranije. Sam u svojoj sobi spremao sam ispite na drugoj godini. Nisam imao nikakav zdravstveni problem, niko od ljudi meni bliskih nije bio bolestan ili životno ugrožen. U jednom nemjerljivom trenutku vremena, umom i tijelom našao sam se oči u oči sa smrću. Sve što postoji u meni prožele su misao i osjećanje da će jednoga dana doći čas da se ode u smrt. No, u tom saznanju najviše me je porazio lik smrti. Jer, smrt možemo da zamislimo i kao nastavak postojanja u drugačijoj dimenziji. Ali moja smrt je značila gašenje svakog zraka svjetlosti i svijesti, večiti i potpuni nestanak moga ja. Našao sam se u krajnje protivrječnom položaju. Naime, ako je smrt zaista odlazak u potpuno ništavilo, moje ja će u trenutku smrti nestati. To znači da neće biti ništa u meni što bi moglo da bude svjedok te činjenice. Trebalo je, dakle, u odsudnom času samo stisnuti zube i zažmuriti. I posle toga više nas nema. No, u meni se sve sa nepodnošljivim bolom bunilo upravo protiv te činjenice potpunog i bezrezervnog nestanka. Suočavanje sa ništavilom je u meni izazvalo veliki zemljotres", rekao je Knežević.
ĆENTA I ARKAN NISU PRISTALI, JURILI SMO JOCU I KOSMAJCA: Autor filma "Vidimo se u čitulji" otvoreno o kriminalu 90-ih
On je nakon tog iskustva, ostao ista osoba, ali je gledao na život iz potpuno drugačijeg ugla:
"Narednih trinaest godina, sve do odlaska u manastir, moj život je bio bolna i grozničava potraga za odgovorom na jedno pitanje: kako mogu da licem u lice stanem pred smrt, a da budem spokojan? Razumio sam da spokoja ne može biti tamo gdje se smrt izjednačava sa nepostojanjem. Ako smrt donosi ništavilo, ne može se govoriti o spokoju, već jedino o očajničkoj trci da se od života svakoga dana i svakoga časa otme sve što se uopšte može oteti. Ako doživim sve za čime žudim, u čemu mi mogu pomoći slava i bogatstvo, možda će to, makar i neznatno, otupjeti oštricu bola. Odlazim, dakle, u London, sa očajničkom idejom o dostizanju zasićenja životom, i sa njom se vraćam u Beograd i postajem novinar. Recimo da sam u nekoj mjeri ostvario svoje žudnje, ali ispostavilo se je to samo privremeno zavaralo bol", nastavlja Knežević svoju ispovjest.
Knežević je 2010. godine magistrirao na Filološkom fakultetu u Beogradu sa tezom "Teorija saznanja Marsela Prusta". Tezu, koju je pisao tri godine na Svetoj Gori, naredne godine je objavio Pravoslavno-bogoslovski fakultet u Beogradu. Potom je 2016. doktorirao na Univerzitetu u Oksfordu, nakon čega odlazi u Pariz, gdje dvije godine provodi na postdoktorskim studijama na Filozofskom fakultetu Katoličkog univerziteta. Njegovu proširenu doktorsku tezu "Homo Theurgos: Freedom According to John Zizioulas and Nikolai Berdyaev" 2020. na engleskom objavila je čuvena francuska izdavačka kuća "Edisjon di serf". Knjiga će ove godine biti objavljena i na ruskom jeziku.