Na godišnjicu smrti Nobelovca Ive Andrića, podsjećamo vas na pojedine njegove citate.
Književnik Ivo Andrić preminuo je na današnji dan, 1975. godine, u Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.
U času smrti imao je nepune 83 godine, a u Andrićevoj bilježnici je ostao zapis: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju...".
Andrić, rođen 10. oktobra 1892. godine u Dolcu kraj Travnika, primio je decembra 1961. u Stokholmu Nobelovu nagradu za književnost kao prvi i za sada jedini pisac južnih Slovena koji je ponio to najviše literarno priznanje.
Andrić je kao nobelovac i akademik, i već onda najprevođeniji srpski pisac u svijetu, sahranjen uz najviše počasti, a u Odboru za sahranu bilo je 45 najuglednijih ličnosti iz političkog i kulturnog života cijele Jugoslavije - jer on jeste pripadao i Bosni i Hercegovini u kojoj je rođen i Hrvatskoj i Srbiji po porijeklu roditelja,godinama je živio u Herceg Novom, ali je sebe smatrao srpskim piscem.
Prema testamentu koji je juna 1975. proglašen punovažnim, obrazovana je Zadužbina Ive Andrića kojoj su pripala sva sredstva od autorskih honorara kao i piščeva ušteđevina uključujući novčani dio Nobelove nagrade.
ANDRIĆEVI CITATI
***Biti čovjek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovjek.
***Svi ljudi traže sreću, sa manje ili više snage i uporstva, a najviše izgleda da je nađu i sačuvaju imaju oni koji je traže u zajedničkoj sreći što većeg broja ljudi sa kojima ih život vezuje.
***Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.
***Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.
***Čovjek koji ne voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.
***Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.
***I mislio sam: Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na strašno mjesto, gdje nam je smrt i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi na svoj život.
***Svi bismo mi, i ljudi i žene, morali više da pazimo šta govorimo, jer se nikad ne zna dokle i sa kakvim posledicama može da živi svaka naša riječ u drugom čovjeku.
***Čim neko nešto voli i za nešto se veže - misao neku, predmet ili živo ljudsko biće - on daje nešto od sebe i spreman je da daje i gubi još više, bez mjere i računa, sa istom onom nagonskom bezobzirnošću i stihijskom žestinom sa kojom se ljudi bacaju na sticanje i grabež. I to je do sada jedini poznati način kako jedan čovjek može da daje drugim ljudima ili stvarima oko sebe i ono što ne mora i onda kad ne mora.
***U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.
*Čudno je kako nam je malo potrebno da budemo srećni, a još čudnije kako nam baš to malo nedostaje.
*A kad se probudim, gle, bol moj jučerašnji je na svom mjestu, kao kamen. I sve je istina. I nema druge istine do jedne: Bol, ni druge stvarnosti do patnje, bola i patnje u svakoj kaplji vode i u svakoj vlati trave, i svakom bridu kristala, i svakom zvuku živa glasa, u snu i na javi, u životu, prije života, a valjda, i poslije života".
