Ministarstvo pravde odbilo većinu primjedbi na izmjene Zakona o oduzimanju imovine

Predložene izmjene Zakona o oduzimanju imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću, koje, između ostalog, podrazumijevaju novčani prag od 50.000 eura, te oslanjanje na koncept Direktive Evropske unije kao „minimalnog standarda“, postavljene su tako da se buduće mjere primjenjuju kao izuzetak, a ne pravilo, s obzirom na to da su brojna nezakonita djela već definisana drugim aktima, poput Zakona o krivičnom postupku, piše Pobjeda.

Ovo se precizira u dokumentu Ministarstva pravde, gdje su predstavljene sugestije na izmjene pomenutog zakonskog akta koji je jedna od ključnih stavki za zatvaranje Poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava. Javna rasprava ovim povodom sprovedena je od 16. januara do 5. februara. Pristiglo je 15 primjedbi iz Advokatske komore Crne Gore, kompanije Citadel Group iz Podgorice, te nevladine organizacije Akcija za socijalnu pravdu. Nakon što su sugestije pregledane, i u najvećem broju slučajeva odbačene, resorno ministarstvo objavilo je dokument u kojem su sumirani stavovi obje strane.

Takođe je istaknuto da se prijedlog zakona još neće naći pred poslanicima u Skupštini Crne Gore, s obzirom na to da procedura prvo podrazumijeva dostavljanje ovog teksta Evropskoj komisiji na mišljenje i komentare, a nakon toga „po potrebi, uskladi u skladu sa dostavljenim sugestijama“.

Primjedbe

Od pomenutog broja primjedbi na nacrt zakona, samo su dvije prihvaćene, i to djelimično. Ministarstvo pravde, na čijem je čelu Bojan Božović, donekle je usvojilo prijedlog da se dodatno precizira primjena prava na odbranu, posebno u dijelu koji se odnosi na prenošenje vlasništva i procesna prava vlasnika imovine, kao i da se preispita normativni osnov za međunarodnu saradnju državnih tužilaštava sa istim institucijama u drugim državama. Takođe, Ministarstvo je najavilo da će biti i dodatnih normativnih intervencija.

No, ostale primjedbe – uključujući one koje se odnose na usklađenost sa Direktivom EU, prezumpciju nevinosti, proporcionalnost, retroaktivnu primjenu, finansijski interes organa, trajno čuvanje evidencija i proširenje zakona na zakonito stečenu imovinu – Ministarstvo je glatko odbilo. Posebno su se izdvojile rasprave o novčanim vrijednostima koje se uzimaju kao prag za ocjenu zakonitosti i tumačenja šta je i pod kojim uslovima u saglasnosti sa evropskim zakonodavstvom.

Ministarstvo je čvrsto ostalo pri stavu da su predložena rješenja u skladu sa evropskim standardima, uz podsjećanje da Direktiva EU propisuje minimalne, a ne maksimalne standarde, jer je nacionalni zakon taj koji može uvesti „stroža rješenja“. Iz Ministarstva su ukazali kako je riječ o zakonu koji određuje posebne postupke koji se odnose na ispitivanje porijekla imovine, a ne na odlučivanje o krivičnoj odgovornosti njenog vlasnika.

Djelimično prihvaćeno

Jedna od važnijih primjedbi odnosila se na član 24 Direktive EU, kojim se predviđa obaveza da se onima čija je imovina predviđena za zamrzavanje ili oduzimanje obezbijedi „djelotvorno pravno sredstvo i pošteno suđenje“. To znači da će njegovi advokati imati potpuni pristup spisima predmeta, a prema potrebi, pravo na usmeno i pismeno prevođenje.

Advokatska komora u primjedbi je navela kako izmjenama zakona to i dalje nije omogućeno, te istakla da „ni okrivljeni, ni savjesna treća lica nemaju uvid u naredbu za otvaranje finansijske istrage“, što je ocijenjeno kao odstupanje od minimalnih standarda Direktive EU. Ministarstvo je, pak, preciziralo kako su određena prava već definisana kroz Zakon o krivičnom postupku (ZKP), ali i najavilo doradu ovog dijela teksta.

Radi preciznog uređenja pitanja, izmijeniće i relevantne odredbe, jer će se na taj način jasnije propisati kada se omogućavaju posebna prava okrivljenom iz krivičnog postupka (poput prevođenja), te kada se koriste privremene mjere ili zahtijeva trajno oduzimanje imovine.

Uz ovo, djelimično je prihvaćena i primjedba kompanije Citadel Group koja se ticala liberalizacije međunarodne saradnje putem administrativnih dogovora. Oni smatraju da ovakav pristup može smanjiti demokratsku i parlamentarnu kontrolu, te dovesti do manjka transparentnosti. Ministarstvo pravde podsjetilo je kako su administrativni međunarodni ugovori protokoli i slični akti, a da rad državne uprave podliježe kontroli kroz nadzor i sudsku kontrolu. Ipak, nakon konsultacija sa Ministarstvom vanjskih poslova, definisano je da administrativne međunarodne ugovore mogu zaključivati isključivo organi državne uprave, a ne i tužilaštva, zbog čega će biti razmotrena „druga odgovarajuća normativna rješenja“ kako bi se omogućila ovakva pravna saradnja.

Odbijene primjedbe

Većina primjedbi, uključujući one najopsežnije i najoštrije, neće ni na jedan način biti dio Zakona o oduzimanju imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću.

Najviše su se „lomila koplja“ oko Direktive EU i njenog nivoa obuhvata, a obrazloženja Ministarstva uvijek su ukazivala na četiri ključne tačke: da Direktiva samo postavlja minimalne standarde, da nacionalni zakon može biti stroži u svakoj prilici, da uvedeni pragovi i procedure imaju ulogu proporcionalnosti i zaštite prava na imovinu, te da se zakon odnosi na postupke koji se tiču imovine, a ne na krivicu. Dakle, teza da je Direktiva minimum ne stoji, jer nacionalno pravo može ići još dalje.

Tako je Advokatska komora tvrdila da odredbe zakona nijesu u skladu sa Direktivom u dijelu koji se odnosi na trajno oduzimanje bogatstva čije porijeklo nije moguće objasniti, a povezano je sa postupanjem suprotnim zakonu. Stav Ministarstva je da Direktiva „utvrđuje minimalna pravila o praćenju, identifikaciji, zamrzavanju i oduzimanju imovine“, zbog čega se nacionalnim zakonodavstvom mogu propisati „stroža rješenja“ od onih iz evropskog akta. Naglašeno je i da je riječ o posebnom postupku „u kojem se ne odlučuje o krivici imaoca, već o zakonitosti porijekla konkretne imovinske koristi“, te da se time „ne može kršiti pretpostavka nevinosti“.

Sporne su bile i novčane granice i uslovi pod kojima se može tražiti trajno oduzimanje imovine prije pravosnažnosti presude. Ministarstvo je podsjetilo da, kada postoji osnovana sumnja da je imovina stečena kriminalnom djelatnošću, i to u vrijednosti od najmanje 5.000 eura, porijeklo imovine može biti zakonito.

Međutim, kada postoje uslovi za osnovanu sumnju i nedostaju dokazi da je imovina zakonitog porijekla, prag vrijednosti koja će biti oduzeta prije nego što presuda postane pravosnažna podiže se na 50.000 eura. Iako je Advokatska komora sugerisala da bi taj iznos trebalo smanjiti na 30.000 eura – jer se taj iznos već vezuje za druga krivična djela – Ministarstvo je ostalo pri stavu da je u ovom slučaju riječ o „zaštitnom mehanizmu u odnosu na pravo na imovinu“. Takođe su naglasili kako viši prag koji osigurava oduzimanje prije pravosnažnosti presude „ne predstavlja opšti režim, već izuzetak“ za one čija imovina ima značajnu vrijednost.

Odbijene su i primjedbe koje su ukazivale na mogući rizik od narušavanja prezumpcije nevinosti i proporcionalnosti mjere u slučaju trajnog oduzimanja imovine prije pravosnažne presude. Kritičari su tvrdili da se time „transformiše konfiskacija iz posljedice utvrđene krivice u samostalnu sankciju zasnovanu na sumnji“. No, Ministarstvo je uzvratilo da teret dokazivanja postojanja osnovane sumnje ostaje na tužiocu, te da se od vlasnika sporne imovine ne traži da dokazuje svoju krivicu, već da „vjerodostojnim ispravama ili na drugi način učini vjerovatnim zakonito porijeklo imovine“.

Propisivanje obaveznog sadržaja obrazloženja za zabranu korišćenja nepokretnosti takođe nije naišlo na odobravanje resornog ministarstva. Traženo je uvođenje testa nužnosti i proporcionalnosti, uz detaljno vaganje ličnih i porodičnih okolnosti, ali je Ministarstvo ocijenilo da bi to predstavljalo „prenormiranje i nepotrebno ograničavanje diskrecionog prava suda“, te da je obaveza „izričitog navođenja razloga“ dovoljna.

Nije prihvaćen ni prijedlog da se trajno čuvaju evidencije o oduzetoj imovini, uz obrazloženje da je to već sistemski uređeno propisima o kancelarijskom poslovanju i arhivskoj djelatnosti.

Među odbijenim sugestijama je i ona da se zakon proširi na zakonito stečenu imovinu lica koja su izbjegla izdržavanje zatvorske kazne i kod kojih je nastupila zastarjelost izvršenja. Ministarstvo je ocijenilo da bi to značilo uvođenje „nove represivne mjere bez jasne materijalno-pravne osnove“.

Ni odredbe iz Direktive EU, koje predviđaju minimalnu kaznu od četiri godine zatvora, u resoru Božovića ne smatraju obaveznim pragom, već i za to podsjećaju da evropski akt postavlja minimum, a da nacionalno pravo može propisati strože kazne.

Zakon neće imati odredbe o postupku vraćanja trajno oduzete imovine u slučaju da naknadno bude donijeta oslobađajuća presuda. Prema tumačenju Ministarstva pravde, kako se u tom dijelu „ne odlučuje o krivici imaoca, već o zakonitosti porijekla“, pitanja eventualne naknade štete i posljedica otuđenja ili promjene vrijednosti predmet su obligacionog prava i drugih posebnih propisa.

Konačno, ostaje i retroaktivna primjena strožih kazni za one predmete koji su započeti po ranijim zakonima, jer se ne uvodi novo krivično djelo niti propisuje nova kazna, već se definiše postupanje.

Do finalne verzije izmjena zakona proći će još neko vrijeme, koje bi moglo dobro doći da se i tužioci i sudije „uhodaju“ za one slučajeve koje bi – činjenica je – konačno morali pokretati, i to na osnovu valjanih dokaza umjesto pretpostavki i nadanja u otvaranje postupaka koja im nerijetko ostanu neispunjena.