Kada je Sindi Kraford adaptirala kuću, Ljubinka Đurđević, poznatija kao Buba, našla se tamo da bi popravila neki komad namještaja ako se ošteti.
Radila je Buba, piše današnji "Blic", i za Breda Pita koji je, kaže, mnogo skromniji čovjek, izuzetno simpatičan. I njemu je popravljala namještaj i još mnogo toga, više se i ne sjeća. "Da, da, neke skulpture… Tačno, Bred mnogo voli skulpture…"
Za Majkla Džeksona, nije radila, ali je on bio mušterija njenog šefa Bena Sasuna, kod koga je često kupovao antikvitete. Svaki njegov dolazak, sjeća se, bio je ceremonija. Dva bodigarda, obično neki klinac s njim, zaštitna maska na licu, tamne naočare.
Zanimljiv je život ove taze penzionerke koja više nema snage za američki tempo života, a i nostalgija je učinila svoje. Nedavno se vratila i kupila prostranu kuću u Grockoj, sa velikim ateljeom, voćnjakom i vinogradom, sa terasom sa koje puca pogled na Dunav.
Iza sebe ima dva braka i dva razvoda, stariju ćerku Ninu koja živi u Beogradu i sina Luku koji je ostao u Los Anđelesu, dok Buba penzionerske dane provodi sa 95-godišnjom majkom i kaže da nikada nije bila srećnija.
Restauracije radi samo za prijatelje, a za svoju dušu velike dekorativne tanjire presvučene kožom i ukrašene metalom, perlicama, keramikom, poludragim kamenjem, sprema i izložbu.
Buba je svojevremeno diplomirala keramiku, a magistrirala porcelan, u vrijeme kada prije nje to još niko nije uradio. Drugim riječima, o porcelanu je znala više od profesorke Mirjane Isaković, keramičarke.
Dve decenije radila je u Narodnom muzeju u Beogradu kao restaurator keramike, dok je porcelan smjestila u privatni biznis. Međutim, u ono ratno vrijeme ni to nije bilo dovoljno za pristojan život, pa je 1994. otišla u Ameriku kod starije sestre Vesne, kardiologa, koja je živjela u gradu Irvajnu, između Los Anđelesa i San Dijega.
"Pošto sam 1984. provela godinu dana na usavršavanju u muzeju 'Pol Geti', imala sam dosta dobre reference, pa sam počela da pišem mnogim muzejima. Dobila sam posao u 'Bruks restauraciji' u Los Anđelesu do koga sam svakodnevno morala da vozim 65 kilometara, ali je to trajalo svega tri mjeseca, pošto mi gazda nije pomogao da dobijem grin kartu, kao što je obećao", priča Ljubinka Đurđević.
"Opet sam pisala raznim galerijama, a u međuvremenu sam kupovala stari namještaj, popravljala ga i prodavala, istovremeno praveći interesantne stočiće sa cvijećem, koji su planuli kao alva. Tada sam čitala gomilu literature i svaki čas zvala Narodni muzej u Beogradu da pitam kako se radi ovo ili ono. Kod nas je svako specijalizovan za ponešto, a u Americi morate da znate sve. Galeristi u Laguna Biču, bogatom kraju Kalifornije, davali su mi da restauriram razne stvari, čak i pozlatu namještaja, tako da sam za mnogo štošta uglavnom bila samouka", objašnjava Buba.
Konačno je naišao prvi pravi posao u velikoj "Arte galeri" na Beverli Hilsu, vlasništvu iranskog Jevrejina Bena Sasuna, koji je sa porodicom došao u onom talasu poslije Reze Pahlavija.
"Uglavnom je imao 17, 18. i 19. vijek, dosta namještaja i baroknog porcelana. Kod njega sam radila sedam godina, dok nisam dobila grin kartu. Rekla sam da znam sve, a nisam znala sve. Tih početnih godina samu sam sebe obrazovala preko literature i telefonskih informacija iz Beograda."
"Dok sam radila za Bena Sasuna, imala sam i privatni biznis. Preselila sam se u Vest Holivud, gdje živi manje ili više poznat filmski svijet, inače kraj poznat po gej populaciji. Tamo sam radila za mnoštvo galerista, kao i za dizajnere iz Los Anđelesa koji namještaju kuće poznatih i bogatih", kaže sagovornica "Blica"
Pošto je prethodno obučila jednu mladu Iranku, sa grin kartom u ruci Buba je dala otkaz Sasunu, kako bi otvorila sopstveni studio za restauracju antikviteta. Nešto je radila u svom nevelikom stanu, a veće stvari na licu mjesta kod naručilaca.
"Bogati kupe neke stvari na aukcijama i, dok im se kuća sređuje, stave ih u depo, a onda dizajneri angažuju mene. Dešavalo se da me zovu iz Njujorka, čuli su za mene, traže da im uradim koji komad porcelana. Dogovorimo se za honorar, pošalju mi, uradim, vratim. Jedna žena mi je poslala luster od alabastera koji se polomio, skulpture, svašta. Preko tih dizajnera sam išla po bogatim kućama na Beverli Hilsu, Santa Barbari, dole prema San Dijegu…"
Buba se slatko smije dok priča o nekom novopečenom bogatašu koji je napravio kopiju rimskog dvorca na samoj obali mora. Tražio je da mu se mermerni stubovi ispatiniraju kao bi ličili na stare, nove stepenice da budu kao oguljene, takođe i kamin…
"Sarađivala sam s Majklom Smitom, čudotvornim dizajnerom koji je radio za Klintonove i druge velike američke bogataše. Pošalje me negdje, ja i ne znam kod koga idem, samo dođem na kapiju i kažem: 'Buba', oni već znaju, otvaraju… Jedan je imao sedam garaža i sedam automobila, zgradurinu, dvorac… Onda sam radila za italijanski kompaniju 'Fornezi', oni imaju božanstvene mozaike, stolove od mermera… isto i za 'La mezon fransez', odnosno velikog antikvara Pjera.
Ovoj energičnoj i snalažljivoj Beograđanki dešavalo se da u posljednjem trenutku, prije nego što će da preda urađeni predmet, uoči da neki detalj nije kako treba.
"Zaključim da mi je glupo da se vraćam kući, pa zamažem sa malo crnila iz auspuha ili istrljam zemljom", smeška se šeretski na svoju podvalu.
"Zbilja uradim odlično, ali mi promakne crtica ili tačkica. Važno je da se ja snađem i da oni budu zadovoljni. Nikada neću zaboraviti posljednji dan svog boravka u Americi. U tri mi polazi avion, a ja do podne radim restauraciju baš za ovog Pjera, odmah preko puta ulice. Jurim sa sinom Lukom da predam neke skulpturice od drveta, kad one ispadoše iz kola i polomiše se na dva-tri mjesta. Užas! Brzo kući, pa lijepi, zamazuj, farbaj… Uspjela sam da ih predam, uzmem dobar honorar i u posljednjem trenutku stignem na avion."
"Obično nisam imala problema s isplatom – koliko kažem, toliko dobijem. Osim dva puta. Jedan američki Kinez iz bogate familije zapao je u dugove, pa mi nikada nije platio za restauraciju jednog velikog platna na ulju, kao i gomile drugih stvari, ali ja mu ih zato nisam ni vratila. I jedna Šveđanka, Gertrud, onako sva mazna i cile-mile, a od para – ništa. Ona me je jedino zapravo prešla, pošto je prethodno uzela sve svoje stvari", prisjeća se Ljubinka Đurđević za "Blic".
(MONDO)