Pjevačica nije imala lako djetinjstvo, a sada je otvorila dušu o svom ocu.
Seka Aleksić je bila i ostala jedna od najpopularnijih i najuspješnijih pjevačica na domaćoj sceni. Međutim, njen put nije bio nimalo lak, i to od samog početka, kada je još bila dijete.
Iako je o svom odrastanju rijetko govorila, nedavno se prvi put dotakla odnosa sa ocem i njihovog ponovnog susreta.
- Za vrijeme rata smo prekinuli kontakt skroz. Očuh je sa mnom učio istoriju, to nikada neću zaboraviti, on čita naglas a ja treba to da zapamtim dok razmišljam šta ću večeras da obučem, ali on se toliko jadan trudio oko mene. Učili smo istoriju, srpski, njemački... On se zaista trudio i vjerujte mi, ja sam toliko imala osjećaj da je on moj tata, da je on taj moj, zaštitnik, taj muškarac koji je meni kroz čitavo to djetinjstvo pa i dan danas nedostajao. On je to jednim dijelom dosta nadomjestio, zaista jeste, ali ključna stvar svega toga je bila mama koja je uvijek govorila da je moj tata najbolji, da je moj tata divan čovjek, da moj tata nije dobar samo kada popije, ali da ne da nije dobar nego je eto tako malo prijeke naravi. Moja mama nikada za mog tatu nije ništa ružno rekla i uvijek me je učila da je tata-tata i da niko drugi ne može da bude tata - prisjetla se tada pjevačica.
"Bilo mi je jasno kakav je bio moj otac"
- Iako, kada sam odrasla, meni je bilo vrlo jasno kakav je moj tata bio. Moj tata je bio najbolji čovjek na svijetu. On je imao ogromno srce, ali zaista njemu alkohol nije prijao. On nije osoba koja je trebalo da konzumira alkohol jer on kada dodirne alkohol postaje drugi čovjek u smislu, on je i tada emotivan i dobar, ali postaje ljubomoran jako. I to nije valjalo samo za moju mamu, a za sve drugo je valjalo. Moja mama nije varala nikada mog tatu, nije imala takve situacije u njihovom braku, ali eto on je bio ljubomoran i imao je neke sklopove, takav neki preklop je imao. A bio je toliko dobar čovjek da kada dobije platu on je podijeli, da je ljudima koji su blizu, komšijama... Tata je bio baš dobar čovjek i ponosna sam zbog toga bez obzira na sve te druge situacije kakve su on i mama imali. Naravno da sam kao čovjek i kao hrišćanin sve to tati oprostila i zaboravila, ali bio je dobar čovjek, a kada je neko dobar, uvijek te lijepe stvari vam nekako tu ostanu i trudite se samo njih da ne zaboravite - isticala je tada pevačica u emisiji "Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović".
- Tata i ja smo tokom mog odrastanja imali taj prekid komunikacije zato što smo mi izbjegli, otišli smo u drugu državu, on je otišao za Austriju. Tada su postojali samo fiksni telefoni i jako je bilo teško naći sve, ali desio se period kada smo se nekako pronašli. Moja tetka je tada otišla da živi u Austriju, kao izbjeglica, a mi smo otišli sa tadašnjim našim očuhom za Banju Koviljaču i evo to sam se sad sjetila, tetka je bila ta koja je pronašla mog tatu u Austriji, u Beču. To je bio njen zet, a njega je cijela mamina familija obožavala. On je bio najbolji. I, tako smo stupili u kontakt, tetka je dala od naše komšinice fiksni telefon, on je pozvao. Ali, kada je tata pozvao, iskreno da vam kažem, ja nisam osjećala da pričam sa tatom. Čudan je to osjećaj. Sve je mene podsjetilo, ja znam da je to moj tata, ali to je u stvari šok. Ja sam se valjda toliko šokirala da ja nisam mogla da se prepustim emocijama, samo sam razmišljala šta će reći moj očuh Milan, da neće njemu biti krivo što mene zove tata. Međutim, sve je to najnormalnije prošlo, ja mislim da je on bio najsrećniji od svih nas što je moj tata pozvao - prisjeća se Seka.
"Dva sata smo se grlili i plakali"
- Sa izdavanjem moj prvog albuma, kada sam pošla u Beč da radim, moj tadašnji menadžer i emotivni partner mi je rekao: "S' obzirom na to da idemo za Austriju, bilo bi lijepo da pronađeš svog tatu", ja kažem: "Pa dobro, pronaći ću, hajde". Tada su već bili periodi kada sam ja bila i malo ljuta na njega jer sam već starija pa sam već mogla da sklopim sliku kada je bio dobar, kada nije i zašto nije bio dobar ako je moja mama bila dobra. Tada sam malo bila i ljuta, ali sve se to zanemarilo kada smo se mi sreli, zagrlili i vidjeli. To je bilo jako teško i emotivno - kaže Seka.
- Moj tata je bio generalno emotivan čovjek. On je mogao da zaplače kada vidi siroče na ulici da prosi. Takav je bio i ja sam to poprimila na njega, ja sam ista takva. Mene stvarno te neke potresne slike u vezi sa djecom, bukvalno me izuju iz cipela. Bukvalno na takve tužne situacije meni treba malo vremena da dođem sebi, vjerovatno i zbog tog mog djetinjstva me to još više potresa, ali taj naš susret je bio jako, jako stresan i za njega i za mene. Mi smo se dva sata samo grlili i plakali - rekla je Seka, a na i pitanje: "Da li se sjećate rečenice, kako vam se obratio?", pevačica se rasplakala:
- Joj nemojte to... Uopšte nisam planirala da plačem... Bila sam mršava kao mala i zvao me Žilo i samo je rekao: "Gdje si ti bre Žilo?". I to je sve. Dva sata smo mi samo sjedjeli, on je plakao, a ja bez obzira što sam bila odrasla nisam znala ni šta da ga pitam.