Ispovjest monahinje koja se u manastiru zaljubila u ženu krije nevjerovatne detalje.
Monika je imala 21 godinu kad je odlučila da se zamonaši. I nije joj padalo na pamet da će kao "Hristova mlada" sresti istinsku ljubav svog života - drugu časnu sestru.
Australijanka Monika Hingston potekla je iz posvećene katoličke porodice, koja ju je podržala u odluci da se zamonaši i posveti život dobrim djelima.
"Rado sam se otisnula na to putovanje i postala ‘Hristova mlada’. Stavila sam veo koji je značio da sam se odrekla svjetovnih užitaka i poriva. Neobičan je to ritual, po mnogočemu neobjašnjiv", ispričala je danas 79-godišnja Monika za The Guardian. "Dvadeset godina nakon što sam donijela tu odluku, što je bilo početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, ta odluka je bila ključna za moj ljubavni život. Naime, zbog toga sam na drugoj strani svijeta pronašla svoju srodnu dušu – drugu časnu sestru."
Hingston se prisjeća kako je voljela da uči, ali se nakon nekoliko godina razočarala i tražila da napusti crkveni život. Otputovala je u Južnu Ameriku, ali se ipak vratila u samostan. Usput je stekla diplomu iz socijalnog rada, pa je neko vrijeme u Melburnu radila u lokalnom centru za javno zdravstvo. Većinom je sarađivala s migrantima i izbjeglicama.
"Tokom tih godina sam počela da se dopisujem s američkom časnom sestrom koja je radila u Nikaragvi, zemlji koja je tada bila usred političkih nemira koji su nerijetko bili nasilni. Pozvala me je da se pridružim njezinoj grupi koja se brinula za siromašne. Njena ponuda me je privukla i predala sam molbu da joj se pridružim, međutim odbili su je jer je situacija u Nikaragvi bila preopasna. Ponudili su mi, međutim, da odem u Čile. Tamo su već bile dvije časne sestre iz Australije koje su sarađivale sa sestrama iz SAD."
Upravo u Čileu desio se taj sudbinski susret.
"U Santijagu sam 1983. godine upoznala prelijepu ženu, Amerikanku. Zvala se Peg. Ona je tamo živjela i radila nekih 17 godina. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali sam se u nju ludo zaljubila nakon nekoliko mjeseci", priča Monika.
Raskid sa Crkvom
"Ljubav je predivna stvar! Kada se dogodi, želite da svi to znaju, želite da cio svijet sazna za to predivno iskustvo. Ali, svijet tada nije želio ni da čuje za homoseksualce. Čak, bilo je mnogih koji su o nama govorili s mržnjom, koji su zagovarali diskriminaciju homoseksualaca. Bilo je čak i onih koji su mislili da smo jedino zaslužili – smrt."
Uprkos svemu, Monika i Peg počele su da žive zajedno. Iako su htjele da nastave da radie s potlačenim ženama, nisu mogle da ostanu u svojim crkvenim redovima.
"Naša je veza bila strogi tabu i žestoko osuđena od strane crkvenih vođa. Da bismo napustile Crkvu, morale smo da pišemo Rimu. Odgovorili su nam pismom i oslobodili nas", kaže Hingston.
Narednih devet godina provele su u Čileu.
"Teško je to vrijeme opisati pomoću nekoliko riječi. Vladala je brutalna vojna diktatura. Došle smo do posla preko žena koje su živjele u nerazvijenim delovima zemlje. Izdržale smo zbog dobrih prijateljica koje smo stekle, ali najviše zato što smo mogle da se oslonimo jedna na drugu", seća se Monika, koja se nakon toga sa svojom izabranicom vratila u Australiju.
Tamo su se suočile s neočekivanim izazovom.
"Vatikan je 2003. ediktom homoseksualce opisao kao zle i izopačene. U tom dokumentu su pozvali sve političare katoličke vjeroispovesti da se usprotive svim zakonima koji bi homoseksualcima dali jednaka prava i da pokušaju da sruše sve zakone koji su homoseksualce tretirali jednako kao i ostale", priča Hingston, koja se potom bacila u borbu protiv kontroverznog edikta.
Borba za prava
Pisala je tadašnjem australijskom nadbiskupu Džordžu Pelu, inače svom nećaku, tražeći od njega da je pogleda u oči i kaže da je "izopačena". On joj nikada ništa nije odgovorio, ali je njeno pismo objavljeno u australijskim dnevnim novinama The Age.
"Reakcije na njega bile su pozitivne. Na svu sreću, Australijanci su se oglušili na osude Vatikana. Danas imamo jednaka prava u gotovo svim aspektima života… Peg i ja često smo razgovarale o društvenim barijerama koje su bile pred nama. Uvijek ću biti zahvalna onima koji su se borili za jednakost. Bio je to dug i bolan put pun ponižavanja."
Monika i Peg odlučile su da će svoju vezu ozakoniti brakom u slučaju da se zakon o jednakosti brakova ikada donese, ali kad se to desilo 2017. bilo je kasno.
"Moja prijelepa Peg preminula je 2011. od raka bešike. Od dijagnoze do smrti prošlo je 12 mjeseci. Plakala sam od sreće zbog velike promjene u društvu, ali i od tuge jer moja Peg i ja nismo mogli ponosno da izađemo pred ljude i reći da se volimo. Peg je bila puna života i voljela je da se zabavlja. Naše vjenčanje bi bilo za pamćenje. Ne mogu opisati koliko mi nedostaje", kaže Monika.
