Neka sjećanja iz djetinjstva postaju "sigurno mjesto" za cio život. Evo šta pamtimo...
Čitanje je samo po sebi uživanje, ali kad čitate djeci... magija se rađa. Knjige su... čitavi svijetovi, a dijete kojem se čita postaje ravnopravan "stanovnik" svakog od njih. Poklonite djeci osjećaj slobode i beskrajne širine koju čitanje donosi. Bez obzira na to koliko je dijete, čitajte mu. I dok je toliko malo da "ništa ne razume", čitajte mu. Pa i kad poraste, doraste do toga da samo može da čita, čitajte mu ponekad. Zato što će ti dragoceni trenuci biti prilika da uživa u toplini, u vašem glasu, dikciji, u tonu maternjeg jezika. I zato što će, ako mu nekad bude teško u životu, moći da prizove taj osećaj sigurnosti večeri obojenih maminim ili tatinim glasom. Osjećaj da je nekome važno ono što imamo da kažemo Život se pakleno ubrzao, tako je lako reći "sačekaj malo"... Ali nemojte da vam pređe u naviku da to govorite djeci. Sve počinje kad beba tek dođe iz porodilišta. I zato, kad dobijete bebu nemojte dozvoliti da vas ubijede da "djeca ne treba da se navikavaju na ruke", da im "ništa neće biti ako plaču", da "moraju da nauče da se sami uspavaju", da se "od plakanja razvijaju pluća". Zato što su to sve pogane laži. Jedino ispravno je ono što ćete i sami osjetiti u takvim trenucima: beba plače zato što je to njen način da dozove mamu i tatu. I jedino što je ispravno je da se, svaki put kad vas beba pozove, odazovete. Jer tako dijete od prvog dana učite da vam je važno to što ono ima da kaže. I ako imate dilemu, pokušajte da se stavite na njeno mjesto. Zamislite sebe kako plačete i dozivate, a niko ne dolazi... A kad dijete poraste, nastavite da slušate. I kad ste u gužvi, i kad žurite, i kad imate poslova toliko da ne znate šta biste prije. Jer, duboko u sebi svi znamo da "sačekaj malo" nije minut, ni pet minuta. Već je najčešće to "malo" toliko dugo, da zapravo nikad i ne sačekamo... A djeca, naročito dok su mala, zapravo mnogo češće žele ne da podijele sa vama misao, već da podijele - trenutak. I zato, pokušajte da "sačekaj malo" ne silazi s vaših usana. Jer deca zaslužuju "trenutak" sa mamom ili tatom - svaki put kad osete potrebu za tim. Zagrljaje Grlite djecu dok su mala, i dok vam trče u zagrljaj. I nastavite da ih grlite i kad porastu i počnu da se "otimaju". Jer, i tu fazu "otimanja" će prerasti... A nikad neće zaboraviti osjećaj sigurnosti i zaštićenosti kad vam se bace u zagrljaj. Porodičnu "tradiciju" Zajednički doručak prije nego što se rastrčite svako na svoju stranu, odlazak u zoološki prve subote svakog proljeća, "filmsko veče"... Poklonite im mogućnost da jednog dana kažu "mi smo uvijek ...", šta god bilo to što ste "uvijek" radili. Radovanje zbog onoga što su naučili Radujte se prvom okretanju sa leđa na stomak, prvom putu kad ste dijete zatekli da sjedi, a ostavili ste ga da leži na podu i skoknuli samo da napravite kafu... Radujte se svaki put kad vam u slikovnici pokaže "gde je maca" ili "gde je sunce". Kad propuzi. Kad napravi prvi korak. Kad se prvi put popenje na sto... Kad prvi put napravi nešto od plastelina. Kad donese prvu peticu. Kad nauči tablicu množenja... Kad maturira. Kad se upiše na fakultet... I neka dijete vidi da se radujete. Zato što se tako odgajaju deca koja će izrasti u ljude koji imaju samopouzdanja i ničega se ne boje. I, šta god da se desi, volite ih. I pokažite im da ih volite.
