Tačno je da ljudi uvijek nešto osjećaju, ali to nisu uvijek emocije.
Različite osjećaje u našem tijelu uvijek možemo da registrujemo, ali osjećanja doživljavamo samo povremeno, u nekim situacijama. Da li ćemo doživjeti neko osjećanje ili ne, ne zavisi od situacije već od toga kako smo je mi shvatili i ocijenili.
Emocije doživljavamo onda kada ocijenjujemo situaciju kao veoma važnu. Ako smo je ocijenili kao važnu na negativan način, zato što mislimo da je u njoj ugrožena neka naša vrijednost, tada ćemo osjetiti neprijatno osjećanje. A ako situaciju ocjenjujemo kao važnu na neki pozitivan način, rezultat će biti prijatno osjećanje. Što smo situaciju ocijenili kao važniju, to će i osjećanje biti snažnije.
Šta osjećamo onda kada ne procjenjujemo da smo u nekoj važnoj situaciji? Tada i ne razmišljamo o svom doživljaju, a ako obratimo pažnju, tada možemo da primijetimo da ne osjećamo nijednu emociju. To osjećanje neosjećanja je ravnodušnost, piše "Politika".
U našem jeziku ravnodušnost često ima negativno značenje. Ovaj pojam primjenjujemo da bismo opisali nekoga ko bi trebalo da nešto osjeća, ali on to ne osjeća. Njemu "ravna duša" znači - ravnodušan je. Zato neki to osjećanje neosjećanja opisuju kao smirenost.
Kada je neko ravnodušan u odnosu ne neku konkretnu situaciju, on pokazuje da ne smatra da ta situacija ugrožava njegov sistem vrijednosti. Kada neko ravnodušno posmatra kada jedna osoba maltretira drugu ili muči životinju, on pokazuje da ne saosjeća sa žrtvom, da mu je svejedno kako se ona osjeća i šta će biti sa njom. Zato je nekada ravnodušna reakcija izraz pasivnog neprijateljstva. Ravnodušnost može da bude način izražavanja prezira.
Kod nekih ljudi, ravnodušnost je povremena reakcija na neke osobe ili neke situacije, tako da je zovemo situaciona ravnodušnost. Kod drugih, ravnodušnost može da bude pretežni odnos prema životu, prema svijetu i okruženju, tako da je zovemo strukturna ravnodušnost ili apatija. Pojava apatije je znak da neko nema više želja, da ne vidi važne ciljeve pred sobom, da više nije emocionalno povezan sa svijetom, da mu više ništa nije važno. Ovoliko ravna duša može biti znak da je neko odustao od života. Zato je apatija veoma težak poremećaj koji je sastavni dio teške duševne bolesti - šizofrenije.
Kada se u nekom društvu ili zajednici, tokom dužeg vremena događa veliki broj negativnih stvari, tada ljudi koji su dio tog društva, a da bi se zaštitili od vlastitih neprijatnih emocija, počinju da podižu pragove svoje osjetljivosti. Rezultat je da pripadnici zajednice kolektivno oguglaju - da ono što ih je ranije uzbuđivalo, više nema tu moć. Zato je društvena i politička apatija jednog društva veoma važan znak da tom društvu treba pomoć.
(MONDO)
