Zorica Brunclik je svojevremeno u jednom intervjuu otvorila dušu i progovorila o druženju sa Slobodanom Miloševićem i Mirom Marković, reketiranju i napadima koje je doživjela posle 5. oktobra, ali i sukobu sa kolegama sa estrade.
U velikoj ispovjesti prije nekoliko godina Zorica Brunclik otkrila je mnoge stvari o kojima se tada nije znalo. Ispričala je kako je došlo do sukoba sa Miroslavom Ilićem, kako ju je Otpor reketirao, kako su izgledala druženja sa Slobodanom Miloševićem i Mirom Marković, zbog koje njene pjesme su plakali i mnogo toga još.
Na početku se dotakla priče o Vesni Zmijanac. Aludirajući na pjesmu "Idem preko zemlje Srbije" i to što se posle 5. oktobra pojavila na Studiju B, Milomir Marić je konstatovao da je Vesna pregazila Srbiju ali je Zorica rekla da je ona zapravo nju pregazila.
"Vesna Zmijanic je mene pregazila. Ona je bila u vezi sa ljudima koji su pripadali različitim političkim opcijama. Ja predpostavljam da je to samo zbog njihovog fizičkog izgleda ne zbog njihovih pozicija. Goluba prevrtača je bilo svuda, i ljudi koji su se snalazili i možda sa ove vremenske distance mislim da su oni bili mnogo u pravu. Ja sam bila kolateralna šteta", rekla je Brunclik.
Govoreći o danima posle 5. oktobra Zorica je ispričala i kakve je sve neprijatnosti imala sa Otporom.
"Mi smo bili u centru grada u Nušićevoj. Tu su demonstranti ulazili, provaljivali u dvorište i tražili nas. Pojedine komšije su se potrudile da im pokažu gdje smo. Moj brat je svakog jutra odlazio na kiosk po štampu. Prije toga bi Miroljub i ja popili po dva bensendina i onda čitali sve te naslove koji su punili stranice novina. Jedan od naslova je bio da smo mi u Makedonskoj oteli neki prostor da smo tu otvorili studio i da nismo ni dinara platili. Onda je bilo da sam očerupala RTS, pa je onda bila izjava Miroslava Ilića koji je rekao da sam se zavukla pod suknju Mire Marković i komandovala estradom", ispričala je Brunclik.
Kako kaže njima je vjerovatno smetalo što je imala glavu za razmišljanje.
"Oni su htjeli da nas linčuju ali nisu uspjeli da provale gore sticajem okolnosti. Ja nisam uopšte izlazila na ulicu. Zašto bi sebe izlagala neprijatnostima. Miroljub je u to vrijeme bio direktor PGP. Kad sam vidjela da se situacija ne smiruje ja sam Marku Lopušini rekla – mi bismo htjeli da napišemo Otporu pismo pošto će oni uzeti da češljaju sve, da im se ponudimo da dođu da prečešljaju nas pa ako otkriju bilo šta od toga što nam se pripisuje da nas pohapse u prostorijama Otpora ili da nas rehabilituju. Lopušina je rekao da će on odnijeti pismo", rekla je Zorica Brunclik.
Prema njenim riječima Marko je otišao do otpora i odnio pismo.
"Tamo su sjedjeli neki balavci koji su na pomen da je Zorica Brunclik poslala pismo, željeli da ga bace u kantu za đubre. Lopušina je rekao da je on novinar i da je on to donio i tek su tada uzeli da ga pročitaju. Posle nekoliko dana dolaze momci na čelu sa jednim našpanovim momkom koji je advokat. On je osjetio nešto u vrijeme Miloševića na svojoj koži i sada želi to da ispravi. A naročito zna da će tu da se dokaže. Oni su sjeli kod nas kući kao preki sud. Da ti ne pričam da se pojavljuje jedan član Otpora koji nam traži da mu damo 100 maraka za ovo i ono, za neke troškove. Klasično reketiranje", rekla je Brunclik.
Potom se javlja Dragan Palibrk i kaže – ljudi kod vas je sve čisto kao sunce. Potom se Zorica osvrnula na izjavu Miroslava Ilića o njoj kako je bila pod suknjom Mire Marković. Tužila ga je zbog te izjave.
"Zvali smo Miroslava Ilića preko jednog zajedničkog poznanika. Svima je jasno zašto je to Miroslav uradio. Ako je izukao neku korist danas od toga nek mu je alal. Ali mnogo je štete nanio meni i mojoj porodici. Nama su rekli da ako presuda bude donijeta u moju korist protiv Miroslava Ilića on ide u zatvor jer je već bio na nekoj uslovnoj kazni. Meni to nije bila namjera pa smo postigli sporazum da se on meni u presudi izvini i da stoji da je pogriješio. On je i posle toga nastavio, samo pametnije, da piše po novinama o meni govoreći da je sudnica moja jedina pozornica. Meni nije smetalo kad je on imao za zeta koji je u jedno vrijeme bio jedan od najmoćnijih ljudi u Srbiji", rekla je Zorica Brunclik.
Prisjećajući se NATO bombardovanja, ona je rekla da su i ona i muž i djeca ostali u Beogradu.
"Moja djeca su ostala u Beogradu, Miroljub je imao ratni raspored. Moj brat je imao ratni raspored. Mi smo mogli da sklonimo našu djecu u inostranstvo. Svekar mi je živio preko. Ne, mi smo u Nušićevoj bili, na 10 metara vazdušnom linijom od Politike koja je takodje bila meta", rekla je ona a onda opisala kako je to izgledalo kad se odlazilo na beogradske mostove:
"Svi zajedno smo bili na mostu. U to vrijeme to su dolazili ambasadori, delegacije, sve moj do mojega dolazili da se slikaju da dignu elan narodu, da se slikaju za Dnevnik. E onda krenu sirene i svi oni pobjegnu a ostanemo moj muž i ja ko dvije budale."
Kada je bombardovana rezidencija u Užičkoj ulici Mira Marković ju je pozvala da dođe.
"Sloba i Mira su spavali u tom velikom holu u rezidenciji. Ja sam došla i mi smo sjedjeli na jednoj od tih garnitura gdje obično sjede oni što čekaju prijem. Njima je taj WC koji je bio za one koji su radili u rezidenciji bio pretvoren u kupatilo. Stavljen je tuš. Milošević je rekao kako je on tražio samo da se promeni slavina i oni će se tu tuširati.
- Bože, hoćete li vi ovdje da ostanete?, pitala sam ih.
Nikad neću zaboraviti ton njegovog glasa kad je rekao:
- Da, mi ćemo ovdje ostati dok se ne popravi poslednja kuća u Srbiji", ispričala je Zorica.
Kakav je Milošević bio govori i jedna priča o jednoj večeri gdje su mu poslužili prokislo vino.
"Sloba me je jednom pitao da li nastupam sa ovom glavom. Smetala mu je boja kose. Ne predsjedniče, ja samo kad dolazim kod vas nataknem ovu glavu, a na nastupe idem sa normalnom. Smijali smo se na tu temu. Bili smo na jednoj večeri u Karađorđevu i poslužili su nam prokislo vino. On je prvi probao. Mislim da bi u svim zemljama gdje bi predsjednik države dobio tako nešto bi svi dobili otkaz. Mi smo krenuli da nazdravimo sa njim i on je rekao – ne, stanite. Pogriješili su. Donijeli su nam vinsko sirće koje ćemo mi ostaviti za salatu. Dajte nam drugu flašu vina", rekla je Zorica.
A onda se prisjetila i jedne anegdote.
"Mira Marković je spremila poklon za jednu svoju drugaricu i otišla je da legne. Prethodno je momku rekla gdje će ostaviti poklon i da on to sjutra odnese gdje treba. Sloba je došao kasnije i stavio mantil preko tog poklona. Prošlo vrijeme i ta njena drugarica se ne javlja da bi bilo šta rekla u vezi tog poklona. Očekuješ da ti se barem neko zahvali što si birao poklon. Na kraju je Mira zvala tu svoju drugaricu i pita je:
- Pa dobro je l’ ti se sviđa poklon?
- Pa sviđa mi se, nije da mi se ne sviđa. Malo mi je veliki, rukavi su mi malo dugački…
- Kakvi bre rukavi? O čemu ti pričaš?
- Pa, mantil.
Ovaj momak je odnio Slobin mantil kao poklon", rekla je Zorica Brunclik.
Sloba je imao svoje pjesme koje je volio, kaže Zorica i napominje kako je Milošević mnogo dobro pjevao.
"Sa mnom nije pjevao ali je pjevao sa mojim Miroljubom. Kada bismo se sastajali nekim povodom, Sloba pozove Miroljuba i kaže – ponesi harmoniku, ja ću da pjevam. Sloba je volio – Sagradiću šajku, Ako umrem il’ zaginem… mnogo je lijepo pjevao te pjesme. I onda kad uzme da pjeva Miroljub ga prati na harmonici a onda Sloba kaže – ovdje bre svi imaju zmiju u džepu, niko nijedan dinar da izvadi. Svi su se strašno veselili kad bi Sloba pjevao", rekla je Zorica i dodala:
"Uz jednu moju pjesmu smo svi plakali. Oni su plakali jer im se ona mnogo dopadala, a ja sam plakala jer su oni plakali. To je phesma – Odlazi ljubav. Nisam tad znala zašto ih je toliko pogađala ta pjesma. Ali sada znam, to je neki predosjećaj bio."