Jelena Ivković izgubila sina kada ju je porađao isti ljekar zbog kog je Marica ostala bez ćerke.
Mlada majka Marica M. (26) pretrpjela je, kako kaže, akušersko nasilje u Opštoj bolnici u Sremskoj Mitrovici, nakon čega joj je umrla beba. Beba je zbog velikih komplikacija nakon porođaja prebačena u novosadski Institut za zdravstvenu zaštitu djece i omladine Vojvodine gdje ljekari, nažalost, nisu uspjeli da je spasu. Marica je cio svoj slučaj detaljno opisala medijima želeći da upozori druge žene ne nemarnost nesavjesnog ginekologa, a čiji su inicijali M. M.
Nakon što je čula za ovu tragediju, vidjevši fotografiju i inicijale ljekara Jelena Ivković iz Rume u razgovoru sa autorkom i voditeljkom Jelenom Pejović svjedočila je u emisiji "Crna hronika" o istoj tragediji koju je prije 15 mjeseci proživjela. Tvrdi da je i u njenom slučaju u glavnoj ulozi bio doktor M. M., koji je u petak uveče uhapšen. Jelena nije dočekala da svog sina Gorana vrati živog kući.
"Ja sam se porodila 25.10.2022. godine. U istoj klinici u Sremskoj Mitrovici. Isti me je doktor porađao kao i Maricu. Takođe sam svoju trudnoću vodila isto privatno, kod istog doktora u Rumi, gdje sam imala u tom trenutku povjerenja u njega i vjerovala sam mu sve do trenutka kad se desilo to što se desilo" - rekla je Ivković.
Devet mjeseci je sve bilo u redu. Išla je kod njega u privatnu ordinaciju, pratila trudnoću i rezultate, sve je bilo kako treba. "Imala sam dobru komunikaciju sa doktorom. Dođem na pregled, pregleda me, sve je bilo u redu. Stekla sam povjerenje. Prosto sam, da budem iskrena, bila prinuđena da izaberem nekog doktora iz te bolnice. Nažalost, ali tako funkcioniše sve, morala sam da izaberem doktora iz Sremske Mitrovice kako bih imala nekog u toj bolnici kada dođem na porođaj" - rekla je Ivković i potom dodala:
"Nakon tih devet mjeseci gdje je bilo sve stvarno savršeno, ja se porađam u 42. nedelji. Porađam se osmi dan od termina gdje imam dogovor sa istim tim doktorom, da ukoliko ne krene ništa do 24. oktobra. Da dođem kod njega u privatnu ordinaciju, gdje će me njegova babica pregledati i vidjeti šta se dešava. Stvarno se ništa nije dešavalo. Gdje je meni babica nakon toga dala vaginaletu, koja je u vidu indukcije.
Vaginaleta je trebalo da izazove kontrakcije i porođaj.
"Meni su se javili bolovi i otišla sam kući. Sve vrijeme sam u kontaktu i sa doktorom i sa babicom. Telefonski putem i sve funkcioniše kako treba. Nakon dva sata dolazi jedna babica koja mi radi CTG i dolazi taj isti doktor. Kada je ona meni uradila taj CTG, ona je rekla "bogami ova djevojčica ima lijepe bolove. Imate kontrakcije sto na sto." Ja iskreno ništa ne znam, samo znam da me boli. I nakon toga doktor me pregleda, otvoreni ste jedan prst, smjestite se u sobu. Ja vjerujem i dalje. Sve kažem tako mora. To je procedura i prosto znam šta žene proživljavaju. Smještam se u sobu i tu kreće pakao, prvo od psihičkog nasilja babice koje tamo rade. Gdje me je vrijeđala, ponižavala, govorila da sam razmažena, da ne zna šta sam umisila, da kad sam bila pametna neke stvari da radim zašto sad se toliko prenemažem" - navela je.
Vrijeđaju je i omaložavaju je zato što se žali na bolove. "Vrijeđa me sve vrijeme, ja je molim bilo šta, pitam da li postoji nešto samo da mi umiri bolove ili da se nešto već jednom desi. Nakon nekoliko sati ja već krećem da povraćam i da me hvata nesvijest i vidim da više ne mogu. Znam neku granicu sad, već vidim da je loše. Šaljem poruku doktoru gdje ga molim da dođe da se nešto već desi. Gdje on dolazi nakon toga da me pregleda i kaže "otvoreni ste dva na tri prsta, ništa lezite" - rekla je.
Voditeljka Jelena Pejović je potom objasnila prostije šta to znači dva do tri prsta otvorenosti, za sve one koji ne razumjieju terminologiju.
"Dva do tri prsta otvorenosti grlića nije dovoljno da bi porođaj krenuo. Neophodno je deset prstiju da se otvorite da bi porođaj krenuo što znači da vi satima možete biti u tom stanju"
"Ja sam u tom stanju bila sve do tri sata ujutru. Kada mi puca vodenjak i pozivam opet tu istu babicu koja ulazi sa samo ogrnutim mantilom, polupospana, poluzatvorenih očiju, klimne glavom i kaže šta je? Nisam bila sigurna da li smijem da kažem. Rekoh mislim da mi je pukao vodenjak. Ona bijesno pogleda u pod i kaže "pokupi tu vodu i dođi u ambulantu".
Voditeljku je ovo ostavilo u čudo govoreći da je to ogromna količina vode. "Da... pritom nemam ništa tu čime bih to mogla da počistim . Nakon toga ja odem u ambulantu gdje sam je čekala sigurno jedno dvadesetak minuta. Gdje ja nakon toga pokušavam da se popnem na sto i kreće mi kontrakcija u tom trenutku. Njoj se izvinjavam i kažem izvinite, ali samo momenat krenula mi je kontrakcija, uhvatio me grč. Ona je vidno iznervirana, počinje da urla na mene i da mi govori ako mislim da me pregleda, da podignem nogu, da se više ne foliram i da li ja znam koliko ima sati, da je tri sata i da ona treba da spava. Kada je pregledala rekla je nisi otvorena, samo jedan prst. Sad razmišljam, doktor mi prije toga kaže dva na tri prsta krenulo je, ona kaže jedan prst. Zapravo hoću da vam kažem da me nije ni pregledala, znači samo je to uradila".
Jelena upada u još veću agoniju zato što se ne dešava ništa, a bolovi konstantno traju. Još su veći i još neizdržljiviji.
"Odlazim u svoju sobu opet i čekam, više ne znam šta čekam. Doktor je taj dan trebao da bude dežuran, da radi 24 sata, tako rade. Zato smo se i dogovorili da dođem tada kada njemu odgovara jer je tada morao da bude tu. Međutim, on je tu noć spavao, šta da vam kažem. Odmarali su. Gdje je on trebao sjutradan da dođe u vizitu i da bude u dnevnoj smjeni. Mi smo takođe imali dogovor da čak i da on ne radi i da se tako poklopi, on će doći. Ja ga molim da dođe, govoreći mu da ne mogu više, da bilo šta uradi. On se pojavljuje, pregleda me i kaže "otvoreni ste i dalje dva na tri prsta, ništa se ne dešava, idemo u salu". Spremam se za salu, odem u salu, tamo me spreme i uključuje mi dodatnu indukciju. Gdje kaže meni babica "šetaj". Kaže, "moraš da šetaš". Bolovi su još jači i ja njoj kažem "izvinite ne mogu da šetam, ne mogu". "Ajde, ajde" i sa sve stalkom za infuziju me gura i viče, "sve ste razmažene, sve ste iste. Sve vi mlade, mame, prvorotke, šta ste vi mislile?" - rekla je.
"Ja već oko 11 sati, ne mogu više, vidim da ću se onesvijestiti, da se loše osjećam. Govorim i počinjem već tad da ih molim i da se deram, da mi daju epidural koji je bio inače dogovoren. Samo su me pogledali i ništa. Više puta sam ponavljala, molila i na kraju počela da govorim da ću se ubiti, da ću skočiti kroz prozor i ne mogu više da izdržim. I one vide već da je tu situacija malo zategnuta i da ja već više ne ćutim. One mene pokušavaju da smire, da me stave na krevet i da mi kažu da će zvati anesteziologa. Više puta, od tih 7 sati ujutro do tih 11, pola 12 časova, doktor koji je bio prisutan u sali i porađao druge pacijentkinje je više puta pozvao mog doktora koji je trebao da dođe. Koji je trebalo zapravo da bude sve vrijeme tu i da prati moje stanje. A on je tad u tom trenutku morao da ode do Novog Sada da otvori račun u banci. To je bio prioritet, a oni ništa nisu smjeli da urade bez njega. Njima je tako rečeno. Ja molim i njih da bilo šta urade. Gdje oni govore da mi ne smijemo ništa, vi ste pacijent doktora Marka. On je rekao da se on čeka".
Epiduralna anestezija daje se spinalno u kičmu. Imate poseban položaj tijela kada ta igla ulazi u kičmu, koja je znatno deblja od normalne igle. "Ja nakon toga dobijem epidural koji je bio pakao. Prvo mi dolazi jedan anestezijolog gdje pokušava preko deset puta da mi da epidural. Ona počinje da histeriše, da me gura i da mi govori da ne želim da sarađujem i da mi je kriva kičma. Gura me rukama (pritiska) po leđima. Ali ja sam sve vrijeme sam opuštena. Ispred mene je asistent njen i koji govori pa pacijentkinja je opuštena. Pritom da naglasim jako je bitno da moram da se porodim uz epidural zbog visoke dioptrije koju imam. Gdje sam išla kod oftalmologa da mi da papir, na papiru njegovom piše na izvještaju da mogu da se porodim prirodnim putem vaginalno, ali da to mora da bude uz epiduralnu anesteziju. Da ne izazvalo visoki očni pritisak i da mi ne bi popucali kapilari ili nešto gore.
Potom je nastavila.
"Anesteziolog meni kaže "ja to ne mogu, ti nećeš da sarađuješ. Ja ću da pozovem koleginicu, ako ona bude mogla, može, a ako ne, šta da ti kažem". Od tog trenutka me hvata panika da će se nešto loše desiti. Nakon toga dolazi drugi anestezilog, gdje mi iz trećeg puta daje epiduralnu anesteziju. Meni tada u tom trenutku trne samo desna noga. Ja to njima kažem, oni meni kažu da tako treba. Ja sam sad legla i meni su kontrakcije nestale, bolovi, više ništa nisam osjetila. Beba mi je priključena na CTG sve vrijeme, sve vrijeme čujem otkucaje srca bebine, gdje mi to olakšava, ali vidim da ne ide dobro.
Pozvala je porodica kada je porođaj počeo.
"U 2 sata i 20 minuta zvoni telefon. Javlja se babica i moja porodica zove, jer oni nemaju nikakve informacije od šest ujutru, pola sedam, kada sam ja otišla u salu. Oni zovu, zabrinuti da pitaju šta se dešava, a babica im govori da je porođaj u toku. Tad, tog trenutka, kreće porođaj sam kao porođaj, gdje mi je doktor svom svojom težinom nalegnut laktovima na moj stomak. Gura mi bebu i gdje me dodatno tada u tim trenucima babica siječe, jer se ne otvaram i dalje ništa. Forsira prirodan porođaj koji ne može da se izvede, nisu svjesni bili. Nemam nijedno drugo opravdanje tada u tom trenutku. Pridružuje mu se i druga babica, on sa jedne strane, ona sa druge. Gdje svom svojom težinom sa oba lakta pritiskaju meni stomak kako bi isto to uradili i gdje se stvarno ništa ne dešava. Jer ja sve vreme osjetim bebu gore. Ja ćutim, sarađujem, radim sve šta mi govore, to je trajalo tako 40 minuta. U svih tih 40 minuta, jedna babica je konstantno na telefonu jer mora svog sina da isprati na rođendan i da ga podsjeti da je rođendan u 3 sata. Doktor je govorio ajmo opet, a ona bi govorila samo da odgovorim na poruku".
Nakon 40 minuta doktor se odlučuje za vakum.
"Vakum u 21. vijeku! Goran se rađa vakumom, gdje je iz prvog tog mog guranja on izašao i babica je samo pokazala na grudi i kao ne. Ja sam tad u tom trenutku povezala da ne diše jer sam primijetila da nije zaplakao, ja ne znam ništa, samo vidim bebu. Kada sam se porodila u 3 sata i 2 minuta više nikog ne vidim. Čujem samo klompe babica i doktora koji se skupljaju i osjetim paniku. Ja sam bebu vidjela. Pošto sam ja bila u jako lošem stanju i bilo mi je jako loše, krenula sam da se onesvijestim. Imala sam svoj kiseonik, oni su stavili bebu ispred mene na sto i skinuli moj kiseonik i stavili bebi. Ja sam samo u tom trenutku vidjela bebu. To je trajalo možda svega minut i oni bebu sklanjaju u ćošak iste te sale. Više puta pitam šta se dešava? Da li će mi neko nešto reći? Nakon nekoliko minuta čujem aparat i čujem otkucaj bebinog srca i samo kažem Bože hvala ti" - rekla je i dodala:
"Nekoliko puta prolazi su iste te dvije babice koje su bile sve vrijeme tu, ja ih pitam, one gledaju u pod i ništa mi ne govore. U tom trenutku dolazi neka sasvim treća babica koja je tek došla u smjenu, koja ništa ne zna, prilazi meni i samo me uhvati za ruku, gdje meni tada u tom trenutku to značilo, jer mi niko dosad nije ni pomazio, ni uhvatio za ruku. Ja je pitam da li će biti sve u redu, ona kaže meni biće sigurno. Tada u tom trenutku, djevojka ne zna ništa, apsolutno. Nakon toga dolazi doktor da završi svoj dio da me ušije. Pitala sam ga hoće li biti sve uredu, a on kaže samo "biće" i spusti glavu".
U pola 5, Jelena se suočava sa najgorim mogućim scenariom.
"Dolazi pedijatar koji radi u toj bolnici i jedna starija žena koja je izrazito nekulturna. Prilazi ona i kaže "sa vašom bebom nešto nije u redu, ne znam šta vam kažem mora da ide za Novi Sad. Evo potpišite papir da ste vidjeli bebu. Da može hitno da se beba prebaci." Meni u tom trenutku prolazi kroz glavu krađa bebe. Kažem ništa ne potpisujem. Reko dajte mi samo telefon da se javim mojoj porodici šta se desilo. Pošto uporno zovu na telefon, od tri sata oni zovu do pola pet, niko se ne javlja. U pola pet zovem svog supruga i govorim šta se desilo. Meni doktor govori da ne paničim i da se ne uzrujavam. Ja ne slušam tada njega u tom trenutku nastavljam da zovem ostale članove porodice. On stane meni iza glave i kaže "ne znam zašto toliko paničite, to se nama dešava skoro svaki dan. Beba ide u Novi Sad zbog daljih ispitivanja koje nemaju ovdje u ovoj bolnici". Ja tada u tom trenutku vrlo bijesna govorim njemu da ja sad u ovom trenutku vama ne mogu da vas razumijem i nemojte mi ništa pričati, ne želim ni da vas čujem ni da vas vidim. Gdje smo mi morali da potegnemo mnoge veze, da dođemo i do načelnika iste te bolnice i do još mnogih drugih veza kako bih ja vidjela bebu i moja porodica. Jer oni nisu dozvoljavali zato što beba mora hitno da ide za Novi Sad.
"Oni su dozvolili da vidim bebu. Ali da li je tad u tom trenutku došlo do načelnika bolnice to sve? Da li je on nešto preduzeo? Ja ne znam, ali hoću da vam kažem da smo morali da budemo prinuđeni jer nisam imala dozvolu. Ja sam vidjela svoju bebu u hodniku. Kada su došli doktori iz Novog Sada, jedna divna doktorka koja je preuzela bebu ,i koja mi je rekla šta će se preduzeti i da nema nikakve trenutne informacije. Da pozovem i ovim putem im se mnogo zahvaljujem, cijeloj Dečijoj bolnici u Novom Sadu. Oni su mi mnogo pomogli, gdje nisu dužni za to, bili su mi kao psiholozi u periodu kada sam ja boravila u bolnici nekih desetak dana uz svog sina. Gdje su mi rekli nemojte to da radite sebi, ne pomažete mu, a sebi otežavate" - navela je.
"Dijagnoza malog Gorana je bilo teško oštećenje mozga usled nedostatka kiseonika, znači težak porođaj. Bio je zaglavljen u karlici i to je izazvalo njegov smrt" - rekla je.
"U petak sam izašla iz bolnice, stvarno su bili korektni prema meni. Ali nisu mi saopštili da dijete ima oštećenje na mozgu zato što je porođaj bio težak. Moj suprug poziva doktora, nakon porođaja, gdje se on ne javlja. Prijateljica moja jedna poziva njegovu ženu da joj kaže da se javi hitno da vidi šta se dešava. Mi i dalje ništa ne znamo, znamo samo da je beba otišla za Novi Sad. On se javlja i kaže pa eto "Jelena nije dovoljno gurala", nisam sarađivala. To je bila njegova izjava".
"Rekao je da se on čuo sa kolegama iz Novog Sada i da su oni u kontaktu i da je beba dobar. On je tog dana, kada sam se ja porodila, zapravo sjutradan, otišao u tu bolnicu, taj isti doktor. Otišao je u Novosadsku bolnicu da se raspita. Zbog čega? Zbog čega ako su vam rekli da je sa bebom sve u redu? Otišao je zato što mu nije čista savjest. Zato što je možda vidio da je na porođaju napravio greške koje su dovele do posledica koje su Gorana koštale života. On je bio veoma hladan" - navela je.
"U petak kada sam puštena iz porodilišta. Taj dan je radio i radila je babica koja je bila kada mi je pukao vodenjak i kada je bila veoma gruba prema meni, da bi ona meni rekla "eto, doktor i ja smo odlučili da vama ne naplatimo apartman." Ja sam bila šokirana. Zbog čega? Ko sam ja vama? "Eto, mi smo to tako odlučili, sačekaćeš samo još otpustnu listu i to je to. I ona odlazi na vrata i izlazi. Ja tada u tom trenutku toliko ništa ni ne povezujem, ja idem samo u bolnicu da vidim svoje dijete. Moj prvi odlazak u Dečiju bolnicu i suočavanje sa onim najgorim, dobijam prve informacije od kojih se ledim, sve najgore moguće prognoze, gdje sam van sebe. Ne mogu prosto da povjerujem jer tri dana je dijete na hlađenju, treba da mu se uspostavi temperatura tijela. Nažalost ali Goran nije jedina beba bio, i oni prosto ljudi znaju proceduru i znaju kako šta funkcioniše i znaju kako koje dijete reaguje na šta i slično i oni su uvidjeli već tad da je to sve jako loše. Gdje smo mi ta tri i po mjeseca svaki dan išli u posjetu bebi, imali smo svoj termin, gdje su nam kako tehničari, tako i svi mogući doktori i zaposleni bili tu kao prijatelji u toj Dječjoj bolnici u Novom Sadu i mnogo im hvala na to" - rekla je i dodala:
"Moja beba je preminula nakon 3 i po mjeseca, 8. februara, prošle godine"
"Sada kada se desilo toj djevojci Marici, meni je nekako to dalo vjetar u leđa i samo sam rekla moramo da se izborimo za ovo. Moramo, zato što je isti slučaj, isti doktor, ista bolnica, apsolutno isto sve. I nadam se da će se nešto desiti i da će bilo ko, da će država odreagovati i da će svako po zasluzi odgovarati za svoje postupke. Jako je teško cio taj period, od samog porođaja, sahrane, to se završi. Umjesto da spremate najljepši rođendan, vi birate najljepši spomenik da bude sa najljepšom mogućom slikom jer nemate sliku. Slike su sa cevčicama, gde vas ne prođe to, ali prosto prođe vreme, a čovjek kaže vrijeme liječi. Vrijeme ovo ne može da izliječi, ali nekako naviknete na to. Teško je, ali vam krenu drugi problemi, kada je sve to prošlo i ta sahrana i spomenik, ja sam imala smrtni slučaj u porodici, otac mi je preminuo, a prije toga saznajem da sam u drugom stanju, i mislila sam da je krenulo nešto na bolje. Suprug i ja smo planirali da optužnica bude u februaru, na godišnjicu mog sina, onda vas sve teško zadesi, mnogo mi je žao što ranije nije ovo izašlo i to što je Marica doživjela isto ovo. To najviše boli. Kada sam vidjela slike, mnogo me je vratilo u taj dan, nama su isto dozvolili da vidimo bebu i da ga obučemo kako smo mi željeli. Kada vidite sliku, sve vas vrati" - rekla je Ivković.
BONUS VIDEO: ANKETA: EVO ŠTA NAŠI SUGRAĐANI KAŽU O "ELIMINACIJI" DUVANSKOG DIMA U UGOSTITELJSKIM OBJEKTIMA!