Ispovest djevojke ranjene kod Mladenovca.
"Prije 4. maja 2023. imala sam život pun druženja, ljubavi, snova, želja i život bez bola. Sada, nakon pet mjeseci provedenih u bolnici, imam samo borbu za život", ovim potresnim riječima počela je svoju priču Andrijana Mitrović (18) iz Malog Orašja kod Smedereva, jedna od 12 teško povrijeđenih mladih ljudi, koje je pre tačno godinu dana u krvavom piru teško ranio okrivljeni U. B. (21) iz Dubone kod Mladenovca.
U. B. je u svom sumanutom krvavom piru, koji se dogodio samo dan nakon masakra u OŠ "Vladislav Ribnikar" u Beogradu, bez razloga počeo da puca na ljude. Tog 4. maja, B. je ubio devetoro mladih ljudi u Malom Orašju i Duboni, a ranio je njih 12 hicima iz kalašnjikova.
Andrijana Mitrović usp‚jela je da preživi hice, a na godišnjicu zločina prepričava nezamislive scene. Kako kaže, kobne večeri bezbrižno je sjedjela na klupici ispred škole u Duboni, a onda se pojavio pomahnitali ubica i izrešetao je.
"Društvo se okupilo kod spomenika u Ravnom Gaju u Malom Orašju, ali sam ja sa dvije drugarice odlučila da odem do škole u Duboni, kako bih se javila i prijateljima koji su tamo bili", prisjeća se ova hrabra djevojka. Podsjetimo, u školskom dvorištu u Duboni sjedela je grupica mladih, među njima su bili i ubijeni Dalibor Todorović, kao i ubijeni brat i sestra, Milan i Kristina Panić.
"Dača (Dalibor Todorović) se šalio kada smo nas tri došle: 'Vidi, došle nam Orašanke iako je slavlje kod njih'. Ubrzo zatim, neko je povikao: 'Lezite dole!'. Nismo očekivali da će se nešto strašno desiti", kaže još uvek vidno potresena Andrijana i nastavlja:
"On je počeo da puca po nama, pogodio me je u nogu i ruku. Drugarici Anđeli koja je došla sa mnom pucao je u glavu, ona je počela da vrišti. Čuo je njene krike i počeo da se vraća do nas, a tada joj je Ivan (povrijeđeni tinejdžer) rekao: 'Ćuti, evo vraća se!'. Vratio se i tada nas je sve po još jednom upucao. Mene je taj treći metak pogodio u leđa. Sjećam se, Anđela je zapomagala: 'Krvari mi glava, umirem'.
Ubica je nakon rafalne paljbe pobjegao, a Andrijana kaže da se nakon toga malo čega sjeća. Transportovana je za Beograd u bolnicu, gdje su joj se ljekari danima borili za život. Kako kaže, na bolničkom liječenju je za ovih godinu dana bila tri puta, ukupno 144 dana.
"Nakon 102 dana izašla sam iz bolnice, a onda su uslijedila nova 24 dana, pa 18 dana. Ukupno sam bila nekih pet mjeseci u bolnici, nisu mi davali velike šanse da preživim. Ostala sam bez bubrega, jetra mi je potpuno uništena, slezina, debelo crijevo, ali i tanko", kaže Andrijana plačući.
Ipak, uprkos svim teškoćama, ona je veliki borac.
"Moj život više nije isti. Zbog tog monstruma ja više nemam mnoge prijatelje, mrtvi su. Drugim mojim prijateljima život je uništen, kao i moj. Smrtna kazna je mala za monstruma koji nam je uništio život. Ne znam ni koja bi bila adekvatna kazna za ovo što je on uradio, razmišljam i da li ću uopšte moći da stanem do njega u toj sudnici kada počne suđenje, koje je zakazano za 23. maj", kaže.
Andrijana je u masakru ostala i bez dva brata od stričeva, Petra (25) i Marka Mitrovića (18). Oni su joj rođaci po očevoj liniji, a brutalno su ubijeni kod spomenika u Ravnom Gaju. Nastradali su od ruke istog čoveka koji je njoj zauvek promijenio život. Marko Mitrović je, podsjetimo, teškim povredama podlegao na mjestu, dok se Petar 50 dana borio za život u beogradskoj bolnici, ali na kraju nije izdržao.
Hrabra Andrijana Mitrović kaže da i dalje ne može da shvati da ubijenih više nema.
"Nešto sam pričala prije neki dan sa drugaricom i ona mi kaže: 'Pa, pitaj ga', a onda se sjetim da on više nije živ... Mi i dalje ne možemo da shvatimo da njih nema, da nisu živi. Nismo svjesni da se više neće vratiti", kaže Andrijana dok briše suze. Objasnila je da ide u Ravni Gaj, gdje su joj ubijena braća i prijatelji, ali da ne može da posjećuje njihove vječne kuće.
"Samo jednom sam išla na groblje i ne mogu više. Nekako, nemam snage", kaže Andrijana, dok joj suze same liju niz obraze.