Gost emisije "Crna hronika" na Kurir televiziji je Milorad Tomić - Toša, čovjek koji je prkosio momcima s vrelog asfalta.
"Sa ratnim godinama, došlo je do porasta kriminala, a kriminalci su nerijetko bili nedodirljivi. Tokom devedesetih godina prošlog vijeka, na beogradskom asfaltu pojavile su se figure od kojih je cijeli grad strijepio.
Likovi sa beogradskog asfalta koji su obilježili devedesete godine u Srbiji i danas su popularna tema urbanih legendi, ali i društvenih mreža.
Tomić je bio prva linija otpora na bahatost takvih ljudi, koja je počivala na moći oružja i zaštiti državne bezbjednosti. Kao mladić koji se bavio sportom, počeo je da radi na ulazima klubova i tako je upoznao gotovo sve poznate Beograđane, čija su imena punila stranice crne hronike i ratne izvještaje iz Hrvatske i Bosne.
Svoj posao je obavljao profesionalno bez izuzetka ne dozvoljavajući ikome da krši pravila lokala. Osim u klubovima, u jednom periodu radio je kao tjelohranitelj Vojislava Šešelja."
Podijelio je sa gledaocima Kurir televizije šta mu je doneš prvi posao- tjelohranitelja ispred poznatih beogradskih klubova.
"Taj posao je bio odlično plaćen, a za posao tjelohranitelja ispred kluba, trebalo je da imate izuzetan pedigre. Naravno, bilo je nekoliko privatnih klubova u Beogradu i imponovalo mi je da radim to. Sa vama su morali da budu dobri i estradni umjetnici i glumci i intelektualci", rekao je Tomić.
Bilo je potrebno mnogo je vježbe i treninga da bi se posao ove vrste dobio.
"Nije dovoljna samo fizička spremnost, nego i psihička. Sada morate da imate i frontmena i houstmena... Sa jedne strane je morao da bude kulturan i fin, i da zna makar dva jezika. Ja sam govorio engleski i francuski. Kada dođete u konflikt ne možete da imate razumijevanja i finoće. Ni policija se nije mnogo mješala u rad ljudi na vratima", kazao je, uz dopunu:
"Nisam u '80-im godinama doživio poraz fizičke i mentalne prirode. Tek, devedesetih je opasnost postala velika. Tada su tjelesne povrede bile krivično djelo, ali se kodeks podrazumjevao", ispričao je Tomić.
U jednom trenutku dolazi do povećanja brutalnosti obezbjeđenja i ubistava gostiju.
"Kodeksi su bili iščašeni, i skoro ne postojeći, početkom devedesetih. U cijeloj Srbiji u većim mjestima, ljudi su tim noćnim životom probili barijere i psihoze ratova. Kokain je ušao na velika vrata, tada. Nije ga bilo u osamdesetim godinama. Konzumirali su ga pretežno gosti, a od dvehiljaditih konzumira ga i obezbjeđenje. Sada, koliko vidim, to konzumiraju i momci ispred vrata, Tada, kada sam ja radimo taj posao je bio ekstremno plaćen, a danas ne", rekao je.
Posao tjelohranitelja je, u tom periodu, bio i stvar "prestiža" na ulici, a u devedesetim je upoznao cijelu "paradu" likova koji su "punili" stranice crne hronike.
"Do sukoba sa jednom od braće Divac došlo je, jer ja nisam uvijek bio upoznat sa detaljima, momak sa kojim sam radio nije htio da pusti jednog od njih da uđe. Intervrenisao sam tako što sam htio da ga pustim. Mihajlo Divac je to pogrešno shvatio, udario me je sa leđa u uvo. Došlo je do sukoba, sve se završilo tako što su odustali od pucnjave, a bili su poznati po tome da su pucali", ispričao je.
Devedesetih nije bilo pretresa i oružje je bilo potpuno dozvoljeno.
"Nije bilo nikakvog pretresa ni za koga. Ako bismo zabranili unos oružja, mi bismo bili ti koji bi bili lišeni života. Zato smo odgovarali tako što smo i mi imali oružje. Nisu svi ulazili da pucaju, dolazili su tako jer je to bio dio ratnog folklora. Tamo i kada su počeli pretresi, moja tadašnja djevojka je unosila tri pištolja. Dva moja, jedan njen. Takvo je vrijeme bilo. Meni su pretile takve opasnosti, nju sam naučio da puca, da bi me eventualno ona podržla ako dođe do obračuna", podijelio je Tomić.
Pohvalio je besprijekornu disciplinu Arkanovih boraca.
"Išli smo na sahranu dva dobrovoljca, sa Vojislavom Šešeljem. Arkan je došao sa svojim borcima na sahranu, i parkirali su vozila "pod konac". Dalje, njihove uniforme bile su besprijekorne. Ljudi dolaze sa ratišta, oni su tako izgledali svakog borbenog dana. Disciplina im je bila na jako zavidnom nivou. Kada ih je obučio Legija, mogu da zamislim kakva je to bila mašinerija", siguran je Tomić.
Prisjetio se nejasnoća koje je primijetio, kada je došao u poziciju da ga zatvore.
"Kada sam prvi put bio u pritvoru, shvatio sam da moram da sarađujem sa policijom. Ako hoćete da se bavite kriminalom, sa druge strane imate policiju, koja će da vam stavi šapu na glavu, saradnja između kriminalca i policije je postojala, a ako hoću da radim bilo šta što se kosi sa zakonom, moram da budem takav čovjek koji će biti u stanju da prokaže najboljeg prijatelja. I vjerujte mi da je tako. Od najsitnijeg do najkrupnijeg u kriminalu", kaže Tomić.
Dok je čuvao Šešelja, u njegovom najvećem patriotskom naboju, Tomić ističe da mu se on svidio upravo zbog toga.
"Na prvom mjestu mi se Vojislav Šešelj svidio zbog toga. Od 100.000 ljudi, glasao sam za njega. Sticajem okolnosti sam ga upoznao i bilo mi je impozantno što je najmlađi doktor nauka u Srbiji. Držao je predavanja o srpskom nacionalizmu. Moj motiv nije bio Giška, Knele, mene je impresionirao Šešelj, i to ne radi pomodarstva", rekao je.
Na vratima ispred beogradskih klubova radio je 35 godina
"Kada sam napravio pauzu, radeći kao "body gard" za Šešelja, i vratio se na posao sa 50 godina, doživio sam kulturološki šok! To je bilo kao da sam ušao u zonu sumraka. Imate stolove na kojima su najskuplji šampanjci u kristalu, viskiji i onaj koji zauzme takav sto ima nekakav "status". Kada sjedne njemu je to piće već plaćeno. Takvih stolova bilo je 50. Za takve stolove se angažuju djevojke koje se zovu u roku od minut, kako gosti sjednu, a vrhunski izgledaju... Dalje, dostupan je postao svaki narkotik. Čak je kada sam se u izvijesnim periodima radio na nekim mjestima, obezbjeđenje bilo to koje je prodavalo narkotike. To je javna tajna", ispričao je Tomić.