Da li ste probali rafting na Tari? A da ispitate granice svog tijela i prođete kanjonima Nevidio ili Hrčavka? MONDO je bio na takvoj avanturi, sa sjajnim vodičima - Đorđem i Ognjenom!
Može li čovjek koji je bez kondicije, koji sjedi za kompjuterom 360 dana u godini da prođe takav napor kakav iziskuje kanjon Nevidio?
Postavio sam sebi ovo pitanje prije nego što sam ušao u "mjesto koje ni Bog nije vidio", kako to kaže legenda, a pogled mi je zastao na tabli na kojoj su ispisana imena prve grupe ljudi koja je davne 1965. godine prva osvojila ovaj kanjon bez moderne opreme kakvu sam stavio na sebe.
Neposredno pred ulazak u kanjon, prirodni bazenčić u kojem se kupao mališan pod budnim okom djeda. Topao, sunčan dan, sunce je "ubijalo". Klinac nije izlazio iz vode. Kad sam stavio ruku u jezerce nije mi bilo dobro.
"Mali, izađi iz vode, prehladićeš se!", rekao sam dovoljno glasno, a njegov djed se nasmješio i gestikulirao rukama da je sve pod kontrolom.
"Pa, koliko je već u vodi?", pitao sam pomalo paničnim glasom. Pokazao mi je rukama - 15 minuta.
"OK, ako može ovo dijete, mogu i ja", bila mi je poslednja misao prije nego što nas je vodič naše male grupe, Ognjen Matović, poveo u avanturu kojoj, činilo mi se, nema kraja.
"Slušajte me dobro: pratite me i slušajte me i ne pokušavajte ništa na svoju ruku. Ne skidajte kacigu NIKADA (naglasio je)".
Prije nego što smo se upustili u ovu avanturu, potpuno nespremni za kanjoning, Đorđe Gagović iz kluba Rafting River Tara nam je rekao: "Ja, nažalost, danas ne mogu sa vama, ali, ne brinite, u najboljim ste rukama".
Ova smirujuća poruka mi je odzvanjala u glavi dok smo, poput Teletabisa, išli jedan za drugim za njim.
"Ti ćeš, Peđa, poslednji", rekao mi je 28-godišnji Ognjen uz osmjeh, a ja sam u glavi već iskonstruisao teorije zavjere protiv mene.
Nema nazad, naredio sam samom sebi, čim sam kročio u ovu divlju ljepotu Durmitora, nadajući se da dobri i vječito vedri vodič Ognjen, koji se bavi planinarenjem, speleologijom i raznim ekstremnim ludorijama, neće morati nekog od nas da nosi na krkače.
Svaki, ali SVAKI korak koji napravite veoma je važan. Ako niste skoncetrisani mogli biste na nekom kamenu, na nekoj stenčugi pod vodom, koju opipavate, da izvrnete nogu, da padnete, skliznete, udarite glavom, da pretrpite najmanju povredu zbog koje bi ekspedicija bila prekinuta.
Dječačke igrarije, veranje po drveću, skakanje sa stijena, zbog kojih bih dobijao prekorne poglede starijih, ovog puta su se pokazali kao ključna prednost, kao "valuta" koja je na ovakvom terenu najvažnija.
"Stari vuk je još u punoj snazi" - pade mi na pamet stih zvijezde Twitter-a Bore Drljače - dok sam poput divikoze skakutao sa stijene na stenu, pazeći gdje stajem, ali i na grupu ispred sebe. Kad ste unutra život vam zavisi od vas samih, od članova grupe i od vodiča. Timski rad!
Skakanje sa stijene na stijenu, prolazak kroz vodu, provlačenje između stijena, kroz uske prolaze gdje oni gabaritniji ne vjerujem da mogu da prođu (pogotovo ne sa zaštitnim prslucima i odijelima), preko nekih balvana, pa onda prvi skok (ne baš ni sa tako naivne visine) i šok - ulazak u LEDENU vodu od jedva 5 stepeni!
Ruke vam se lede, želite samo da ih ogrije sunce, koje se u kanjonu jedva nazire. Pa onda opet kroz vodu, pa kroz uzani prolaz, pa se spuštate zadnjicom preko klizavih stijena, kao na toboganu.
INSERT IZ KANJONA NEVIDIO
"Ne znam ni sam koliko sam puta prešao ovaj kanjon i nikada nije isti. Jednom mi se dogodilo da se kanjon toliko izmijenio da u jednom trenutku nisam znao kako da prođem, a kad si vodič ne smiješ da pokažeš ni najmanji znak panike", pričao mi je Ognjen vodeći računa o cijeloj grupi i stanju, stalno podižući moral.
"Ma, vidim da ti možeš, ti si u najboljoj kondiciji ovdje", dodao je dok me je sačekao kod zahtjevnog prelaza i odmah otišao na čelo.
"Ovaj momak me sigurno zeza", pomislio sam dok sam gledao kako da savladam narednu prepreku.
Srećom, dođosmo do prve stijene sa koje je moglo da se skače. Visina oko 3 metra, možda i više. Nisam oklijevao ni sekunde. Prilika da se uštedi snaga - skok u vodu, umjesto savlađivanja stijena "pješaka". I tako nekoliko puta do kraja. Ali, koliko ima do kraja?
Naišli smo na na stijenu koja je bila prilično zahtjevna - trebalo je spustiti se "na guz", ali oprezno, jer ako poletiš... Vodič Ognjen je pažljivo spuštao svakog člana grupe, a onda je došao red na mene. "Stani na moju nogu i polako se spuštaj", rekao mi je.
Međutim, noga mu je već bila mokra od prethodnih avanturista i ja sam jednostavno poletio. Srećom, Aleksander, koji je išao ispred mene sa djevojkom Francikom, bio je tu da me zadrži. Ognjen nije mogao ništa drugo nego da pogledom isprati moj "let". Nekako sam se zadržao nogama za stijene, a Aleksander je bio dodatni amortizer.
"Hej, čovječe, pa ovo se odavno nije desilo - da Njemac spašava Srbina", rekao sam mu uz osmjeh, i pokazao palcem Ognjenu da je sa mnom sve u redu i da sam i dalje u komadu.
Svi smo se smijali, ali pred nama su bili novi izazovi.
Aleksander i Francika su iz Berlina. Radio je u marketingu kao planer za društvene mreže (social media strategist), a onda mu je jednog dana dopizd*** i ostavio je sve.
"Djevojka i ja smo odlučili da probamo da putujemo svijetom. Krenuli smo od Balkana, pa ćemo na istok, do Jermenije, a plan je i da odemo na Tajland. Dosta nam je gradova, želimo samo prirodu. Momak iz Sarajeva nam je preporučio ovaj lokalitet. Kako si rekao da se zove ova planina i nacionalni park? Duuurtor?", ćaskali smo dok smo se vozili od našeg kampa do kanjona Nevidio.
"Durmi-tor!", ponavljao sam. "Tor kao gol na njemačkom", poslužio sam se i fudbalskom terminologijom.
"Je l' vas dvoje objavljujete blog sa ove vaše avanture?", pitao sam ih.
"Ne, ne. To svi rade. Pišemo dnevnik koji samo mi čitamo. Drugovi, koji su novinari, rekli su mi da ne razmišljam unaprijed, nego da uživam u onome što vidim, da upoznajemo ljude, zemlje... Život bez granica, to je, valjda, cilj svih nas", odgovorio mi je Aleksander.
"Da, život bez granica", saglasio sam se i ponudio im da ako odluče da promijene rutu, obavezno dođu u Beograd, gdje će biti rado viđen gost. Bilo im je drago.
"Ovo i jeste najveće blago ovakvih putovanja - dodir sa prirodom i normalnim ljudima, nova poznantstva", pomislio sam, dok je vozač Dragan "lomio" kilometre od rodnog Plužina ("ma, tamo mi se majka zatekla i porodila se") kroz durmitorsku simfoniju sačinjenu od čudesno izvajanih stijena (Sedlo morate da vidite!), bezbrižnih ovaca na ispaši, kampera koji su izabrali svoj kutak za uživanje...
Ognjen mi je prekinuo misao logičnim pitanjem: "A otkud vi da izaberete kanjoning?".
"Rekao mi je moj drugar Danilo, koji je sa Žabljaka, da obavezno prođemo Nevidio. Rekao mi je da je strava. Mada on nije bio", odgovorio sam i nasmijao Ognjena i Dragana.
"A-ha, on nije bio, a rekao ti je da je strava, hahahahahah", glasno se smijao prednji red našeg kombija.
Već tada sam znao da ću Danilu pominjati užu i širu rodbinu...
OGNJENOVI SAVJETI ZA KANJON
Ognjen je iz Foče, kao i cijela ekipa koja se fenomenalno brinula o nama, i poznaje sve ove krajeve u dušu. Počeo je da se bavi ovim 2005. godine, dakle kada je bio tinejdžer, baš kao i njegov dobar drug Đorđe Gagović.
Obojica su visoko obučeni za ovaj posao (što je VEOMA VAŽNO) kada birate sa kim ćete kroz kanjon ili na rafting. Bavi se planinarenjem, speleologijom. Peo se na razne obližnje i nešto dalje, evropske vrhove.
"Meni je bezbjednost svih vas na prvom mjestu. Nebitno mi je da li prolazimo kanjon za tri, četiri, pet ili ne znam ni ja koliko sati, najvažnije mi je da svi prođete kanjon čitavi i da budete ponosni na sebe što ste to uradili. I obavezno je da slušate šta vam govorim, da se suočite sa strahom u sebi ako ga imate, da ispitate sopstvene granice. Kanjon Nevidio je zahtjevan, ali nije pretežak da se savlada. Ima raznih ljudi, ali vi ste baš dobra ekipa. Kad je neko smoren, namrgođen ne mili mi se da idem, a vi ste baš opušteni i onda sam i ja sa vama srećan", rekao nam je nasmijani Ognjen, dok smo ga slijedili poput Mesije kroz kanjon, nadajući se da će kraj uskoro.
"Koliko još Veliki Štrumfe?", začulo se iz naše miješane srpsko-nemačke grupice, a Ognjen je govorio: "Tek smo na pola!".
Uslijedilo je novo plivanje kroz ledenu vodu, hvatanje za stijenu da se bi se ruke otkravile, a voda... Čudesno čista voda, koja vam ostaje ispod odijela i grije vas.
Posle novih skokova sa ivice stijena (Francika je odustala, jer ipak nije baš svejedno - naše djevojke su bile hrabrije - odustale samo jednom od skoka!), provlačenja kroz uske prolaze i opet plivanja kroz LEDENU vodu, po položaju sunca i sve nižim liticama shvatio sam da dolazimo do kraja.
"Ljudi, ovo je kraj! Svaka čast! Nego, je l' znate koliko ste kilometara prešli?", pitao nas je Ognjen. Posle licitiranja, odgovorio je uz osmjeh: "Za tri i po sata prešli smo 1,7 kilometar".
"Samo 1,7 kilometar??!!", bili smo u šoku. Izgledalo je kao da smo išli u polumaraton (mada, ima više, kažu više od 3 kilometra). Ali, taj osjećaj kada ste došli na cilj. Neopisivo!
I onda je uslijedio novi udarac za naša izmučena tijela.
"Čeka nas još 40 minuta pješačenja do puta i kombija. Uz ovo", pokazao je Ognjen na vrh planinčine.
Problem je u tome što smo do tada već shvatili da ovaj momak ne laže!
Već posle prvih koraka uz ugao od 80 stepeni, duša vam je u nosu. A apsurd je da ste prethodnih 3 i kusur sati bili okruženi vodom, a sada nemate ni kap. Kolo sreće se okreće...
Ni poskok koji je kulirao na grani nas nije uznemirio. Bili smo srećni i ponosni što smo prošli kanjon bez trunke kondicije, a i u glavama nam je bilo samo da - popijemo kap vode.
RAFTING NA TARI - POD OBAVEZNO!
"Šta kažeš, Peđa, ko ima ljepšu kancelariju - ti ili ja?", pitao me je Đorđe Gagović, skiper, vodič, DOMAĆIN, momak koji je menadžer u organizaciji Rafting Tarom, dok nas je umješno i jedva primjetnim pokretima ruke, spuštao niz veličanstvenu Taru, u čamcu, čija je vrijednost poput nekog boljeg polovnog automobila (oko 3.300 eura).
Svaki odgovor bi bio besmislen. Da, NARAVNO da sam mu ponudio da se mijenjamo. Da, NARAVNO da sam ga pitao - da li ima posla kod tebe.
"Ne bih ovo mijenjao ni za šta na svijetu. Nikada mi nije dosadilo. Ovo radim svakog dana u sezoni ili ako vodim na neke druge ture, poput prolazak kroz kanjon Hrčavka (Nacionalni park Sutjeska) ili obilazak prašume Perućica, najveće u Evropi. Svaki put mi je drugačije, svaki put su drugi ljudi, a ni Tara nikad nije ista", rekao nam je Đorđe, momak koji je odrastao u ovoj veličanstvenoj divljini, otišao iz Foče da bi studirao pravo, ali se onda vratio u svoj rodni kraj da bi se ponovo "spojio" sa prirodom, rijekama, brzacima.
Pokazao nam je stijenu... STJENČUGU koju smo obišli čamcem.
"Ova stijena nije bila tu prošle godine. Kad se snijeg otopio donijela ju je voda. Ovoliku stijenu. Kažu da može kuća na tom mjestu da se napravi gdje je sad stijena", rekao nam je Đorđe dok se na našim licima jasno vidjela i nevjerica i divljenje.
POGLEDAJTE SPUST TAROM
Dužina rijeke je oko 144 km, dok se poslednja 84 kilometra, od Šljivanskog do Šćepan Polja, smatraju najatraktivnijim dijelom za omiljenu aktivnost avanturista - rafting. Upravo je rafting, odnosno splavarenje Tarom u posebno napravljenim čamcima, razlog zbog kojeg u kanjon dolaze ljudi iz cijelog svijeta. U tom području veliki je broj brzaka, divljih pritoka, slapova, bukova, vodopada…
Rafting je tokom jula, avgusta i septembra, zaista, pravo uživanje. Skiper sa lincencom Međunarodne rafterske federacije, kakav je Đorđe Gagović, prirediće vam nezaboravni doživljaj, pravićete zajedno "ringišpil" na vodi, vodiće vas do vodopada da vas okupa: "Ili pukovnik ili pokojnik", najavio je ovo ledeno tuširanje.
Ni sam ne zna koliko se puta spustio niz Taru. Za one koji vole da ih puca adrenalin, pravi rafting je u aprilu i u maju, kada se snijeg topi. Spust je brži, a brzaci i bukovi donose više uzbuđenja. Ali je i mnogo opasniji.
"I danas kad sjednem u čamac i dalje se oduševljavam kao i prvi put. Kada idemo na dva dana spusta, pa prespavamo vrlo često se dešava da vidimo divlje životinje. Ono kad orao preleti preko tebe pa sikne... uh, dođe mi da poletim sa njim", priča Đorđe ushićeno, sa dječačkim osmjehom.
POGLEDAJTE FOTOGRAFIJE
Posle par kupanja, još nekoliko "ringišpila" na vodi, spustio nas je do kampa Sastavci, na samoj obali u blizini mjesta gdje Tara i Piva formiraju rijeku Drinu.
"Popiste pola Tare, vozim vas u kamp", glasilo je naređenje našeg kapetana.
Ako se ikada odlučite za ovakve avanture, moja preporuka jeste ovaj kamp. Vaše tijelo i um će vam biti veoma zahvalni. Osoblje kampa izuzetno ljubazno, klopa kakvu samo možete da poželite (teletina ili jagnjetina ispod sača, čorbe, pršut, sirevi, pite...).
Postoji niz Drinu mnogo kampova, ali ako neko ima nešto nižu cijenu, budite oprezni, jer znate onu: "Ako ne platite na mostu, platićete na ćupriji".
TARA + PIVA = DRINA
I ako ne praktikujete meditaciju, na ovom mjestu hoćete ili ćete se bar nakloniti prirodi. Voda nosi sve probleme...
Nemam šta da dodam.
UŽIVAJTE U SNIMKU i ČUDESNIM RIJEKAMA!
