Slavni glumac otkrio da planira da objavi i četvrtu knjigu.
Treća knjiga Žarka Lauševića "Sve prođe, pa i doživotna" promovisana je prije nekoliko dana u Beogradu. Glumac najavio da sprema i četvrtu, koja pripada američkoj odiseji.
"Ne umijem više da slikam. Da se ne lažemo, ni to moje ranije slikanje nije bila neka velika umjetnost. Ni moje pisanje ni gluma. U Americi sam jedno vrijeme tome koliko-toliko podržavao porodični budžet. Više ću o tome pisati u poslednjem, četvrtom činu 'Hronike jedne robije", rekao je Žarko za "NIN".
Lauševićeve knjige "Godina prođe, dan nikad" i "Druga knjiga" ostvarile su ogroman uspjeh kod domaće publike. U trećoj, nedavno objavljenoj knjizi, Žarko je potresno i intimno pisao o svojim osjećanjima i dešavanjima tokom boravka u zatvoru u Zabeli.
Evo i odlomka iz predgovora treće knjige "Sve prođe, pa i doživotna".
Na stranicama nove knjige Žarka Lauševića: "Sve prođe, pa i doživotna" nalazimo bespoštedno strogo vođene i dosledno bilježene razgovore sa samim sobom. Te Lauševićeve, do surovosti precizne vivisekcije sopstvene pozicije u dosuđenoj krivici, autentičnom misaonom oštrinom i smjelim zahvatima u samo srce činjenica, čine ovu knjigu izuzetnom. Njena snaga je u tome što je bez bolećivosti, što ne zamagljuje, ne mami sažaljenje, ne pozira, već razotkriva i ne uzmiče pred suočavanjem. Zbog tog sasvim neobičnog au- torskog stava, ova bi dnevnička knjiga, vjerujem, prošla i najstrožiji izbor za listu vrhunskih u svojoj književnoj vrsti...
Dok slika ikonu za rukovodioca zatvora, zatim portrete svojih roditelja, bilježi u dnevnik da se na čudan način osjeća kao da je neko drugo biće dok to radi, kao da nije ni ovde ni tamo. A onda ga neke pojave surovo vrate unutar omeđenog kruga... U dnevnik je upisao koliko mu je značio telegram Mire Stupice kojim mu čestita novu 1997. godinu... ali i žal što ga nisu pustili na sahranu dobrom i prisnom starom prijatelju, glumcu Pepiju Lakoviću, koga je od milošte zvao — "oco"... I još je mnogo toga povjerio Dnevniku na jedinstven način, bez patetike, bez lamenta, bez vazda spremne dežurne suze u grlu i šaržiranog efekta. U cjelosti navodi neke neodoljivo zgodne događaje sa kolegama glumcima koji mu dolaze u posnetu, divne očinske razgovore sa djecom, pisma Aniti, rodbini i prijateljima, kao i ona koja šalje, uz molbe za obnovu suđenja i druge advokatske intervencije. Isto tako upisuje poneki autentični dijalog sa zatvorenicima, kao ovaj:
"Žare, ti si dobar, ne valja ti to".
"Ovdje su svi dobri".
"Niko ovdje nije dobar, ti jesi".
"Jok ja. Samo se pretvaram. Diplomirani glumac".
