Naš proslavljeni odbojkaški trener Igor Kolaković o sivilu naše odbojke u kome smo trenutno, o medaljama sa Srbijom, o istorijskom uspjehu Irana…
Gdje god je radio, imao je rezultat. Budućnosti je donio najljepše momente u istoriji, slovenački ACH je postavio na zdrave noge, osvajao je sa francuskim Kanom titule, svjetsku slavu je stekao na klupi Srbije, a sada je selektor Irana.
I odmah je Irancima donio medalju! Kratko i jasno, Igor Kolaković! Čovjek rođen za medalje.
Da li je odlazak u Iran bio velika promjena za Vas sa sportskog, a pogotovo sa životnog stanovišta?
“Jako sam zadovoljan. Zemlja je drugačija u odnosu na sve u kojima sam boravio. Uživam u ljubaznosti ljudi koja je na znatno višem nivou nego bilo gdje. Imao sam predrasuda prije nego što sam krenuo misleći da je to zemlja primitivnog sportskog ili bilo kojeg kulturnog nivoa, međutim, slika je potpuno drugačija", rekao je za vikend izdanje Dnevnih novina proslavljeni odbojkaški stručnjak.
Iran je na Svjetskom kupu osvojio prvu medalju, istorijsku bronzu. A to je bio ozbiljan poduhvat.
“Osvajanje medalje se svrstava u najveći uspjeh, ne samo iranske odbojke, nego ekipnog iranskog sporta. Prije svega, došla je poslije velikog rada i ulaganja iranskog saveza. Ne možete da pretpostavite koliko ljudi žive i bore se zajedno sa reprezentacijom Irana na svakoj utakmici. Reprezentativci imaju status filmskih zvijezda, sa njima svi žele da se slikaju, traže se autogrami, tako da odbojka ima strahovitu energiju”, prepričava Kolaković.
Iz Irana je vraćen u svoju Crnu Goru i antologijske mečeve Budućnosti i Budvanske rivijere za koje se tražila karta više. Kako gledate na to da nekadašnji velikani naše odbojke danas praktično ne postoje?
“Crnogorska odbojka je bolno pitanje za sve nas koji smo bili dio nje, koji živimo odbojku, ili živimo od nje. Mislim da to što ne postoje jaka Budućnost i Budvanska rivijera ima objektivnih i subjektivnih razloga, ali znam da je odbojka na velikom gubitku. Crnogorska odbojka u ovom trenutku nema bazu, nema klubove koji rade na pravom nivou koji može da dovede do toga da se Budućnost i Budvanska rivijera nađu na istom mjestu gdje su bili ranije. Neću da govorim o strategiji ministarstva crnogorskog sporta jer mislim da polako odustaje od odbojke kao sporta koji treba da bude među prioritetnim u Crnoj Gori”.
Ipak, 52-godišnji Kolaković u jednom segmentu vidi tračak nade za našu odbojku...
“Moram istaći da je ženska odbojka među populacijom najmasovnija, najpopularnija i možda ima najviše postora za vrhunske rezultate. Muška je u drugačijem položaju, smanjuje se broj potencijalnih odbojkaša i to će dovesti do pada kvaliteta”.
Ipak, i tu, prema mišljenju našeg sagovornika, postoje barijere koje se moraju što prije savladati i ukloniti...
“Nedostaje dobar rad, kvalitetni uslovi, ozbiljni treneri... Sve se mora podignuti na viši nivo, da se svima omoguće bolji uslovi da bi ženska odbojka došla do vrhunca. U muškoj ne vidim perspektivu, iako postoje određeni napori Jedinstva i Budućnosti, ali to se mnogo razlikuje od onog perioda”.
Prije nego što je stigla primamljiva ponuda Irana spekulisalo se kako bi Igor Kolaković mogao da preuzme kormilo reprezentacije Crne Gore. Kolaković je razgovarao sa Cvetkom Pajkovićem, ali...
“Postojao je uslov da nađem neki klub koji će da mi omogućava egzistenciju i da na osnovu toga vodim reprezentaciju. Nije mi se ostvarila želja da nađem takav klub, dogodio se Iran i nijesam mogao da ga propustim”.
Da li želja za klupom Crne Gore postoji?
“Naravno. Iako sam govorio o slaboj perspektivi u crnogorskoj muškoj odbojci, tu sigurno ima ambicija da se tim nađe na Evropskom prvenstvu, a to je izazov za sve trenere, pa i za mene. Mislim da dobro poznajem mentalitet igrača iz Crne Gore, to je moja država i volio bih da je predvodim na velikom takmičenju”.
Pored istorijskog uspjeha sa Iranom, zlatnih perioda u timu Budućnosti, izdvaja se zlatna medalja sa Srbijom osvojena na Evropskom prvenstvu 2011. godine u Beču. Da li ste na taj rezultat najviše ponosni?
“Jeste evropsko zlato najveće dostignuće u mojoj karijeri, međutim ne bih potcijenio ni bronzu već na sljedećem prvenstvu (Kopenhagen 2013) kada smo otišli sa mladim timom kojem niko nije davao nadu.
Danas su to sjajni igrači. Naravno, tu je i medalja sa Iranom”, poručio je Igor Kovačević i poslao poruku za kraj:
“Ono što mi je važno jeste da sam poslije Srbije osvojio značajnu medalju (Iran) koja daje nadu da moja karijera još može da traje kada su u pitanju medalje”.