Pored masovnih napada i velikih gubitaka u vrhu vlasti i infrastrukturi, Iran i dalje pruža otpor jer se za ovakav scenario pripremao decenijama, razvijajući strategije i kapacitete za dugotrajan sukob.
Rat na Bliskom istoku ulazi u četvrtu nedelju, a njegove posledice trpi cjela planeta. Prema podacima američke Centralne komande, od početka napada na Iran do 12. marta, američko-izraelske snage izvršile su oko 6.000 napada na ovu zemlju, što je u prosjeku 460 udara dnevno. Iransko rukovodstvo je obezglavljeno, a njegov nuklearni program navodno uništen. Zato se sada nameće pitanje, kako se, uprkos svemu, Iran i dalje brani?
"Mozaička odbrana"
Iran se 20 godina pripremao za ovaj trenutak. Njihova strategija poznata je kao "Decentralizovana mozaička odbrana" (DMD), zasnovana na jednom brutalnom principu: "tijelo nastavlja da se bori čak i ako mu se glava odsječe" - što su Amerikanci upravo učinili kada su prvog dana rata, 28. februara, ubili iranskog vrhovnog vođu, ajatolaha Alija Hamneija.
U okviru DMD-a, vlast je namjerno raspoređena na desetine polunezavisnih čvorišta, od kojih svako ima sopstvenu obavještajnu službu, naoružanje i komandnu strukturu. Jedinice sprovode unapred određene zadatke, odnosno ne čekaju instrukcije odozgo, piše "Dejli mejl".
"Bombardovanja naše prestonice (Teherana) nemaju uticaja na našu sposobnost da vodimo rat. Decentralizovana mozaik odbrana nam omogućava da odlučimo kada i kako će se rat završiti", objasnio je iranski ministar spoljnih poslova Abas Arakči.
Bivši komandant Iranske revolucionarne garde (IRGC) general Mohamed Džafari javno je otkrio plan odbrane 2005. godine. Ključna stavka je da je on proistekao iz praćenja grešaka Zapada - posebno Amerikanaca - u Iraku, Avganistanu, pa čak i još od ratova na Balkanu 1990-ih. Ti sukobi, uz iransko-irački rat 1980-ih, ukorenili su kulturu izdržljivosti i otpora duboko u iranskoj državu.
"Imali smo dvije decenije da proučavamo poraze američke vojske na našem neposrednom istoku i zapadu. U skladu sa tim smo izvukli lekcije i ugradili u našu strategiju", potvrdio je Arakči.
Iskustvo iz Iraka
Lekcija iz Iraka 2003. bila je neizbežna: Sadam Husein imao je visoko centralizovanu vojsku. Kada je rukovodstvo nestalo, cijela struktura se urušila u roku od nekoliko nedelja.
Ali to nije sve što su naučili od zapadne intervencije u Iraku. Izraelski avioni su 1981. godine uništili Sadamov jedini reaktor iznad zemlje u Osiraku. Iran je pažljivo proučio i izvukao pouku.
Shvatili su da SAD u poslednjim godinama sve više vjeruju u tu jednu brutalnu ideju: skinite glavu i tijelo će pasti. To je manje-više funkcionisalo sa Sadamom Huseinom. Nije funkcionisalo sa Osamom bin Ladenom, čija smrt nije uništila Al Kaidu, dok ubistvo lidera ISIS-a, Abu Bakra al-Bagdadija, takođe nije okončalo teror grupe.
Ali Iranci su znali da će Amerikanci, pre ili kasnije, krenuti pravo na njihovog vrhovnog vođu - i imali su plan kako da se zaštite kada se to dogodi. Rasporedili su nuklearnu infrastrukturu širom zemlje, a ključne objekte zakopali duboko pod zemlju.
Princip je bio identičan: nikada ne dati neprijatelju nijednu metu čije uništenje može da okonča borbu. U oba slučaja, Iran je proučavao šta je Irak radio i uradio suprotno. Plan se pokazao uspješnim 20 godina kasnije, kada je Hamnei ubijen.
Samostalne mini vojske, jeftino oružje i pomoć saveznika
IRGC je podijeljena na provincijske komande širom 31 iranske provincije. Svaka jedinica funkcioniše kao samostalna mini vojska, sa sopstvenim obavještajnim ćelijama i kopnenim snagama. Provincijski komandanti imaju punu taktičku vlast: mogu da pokrenu raketne udare, lansiraju dronove, pa čak i da napadaju ili ometaju brodove bez odobrenja odozgo.
Izvještaji navode da je Iran od početka rata ispalio oko 700 raketa i 3.600 dronova, iz jedinica rasutih širom zemlje. Sama količina jeftino proizvedenog oružja deo je strategije. Iran je napadao, između ostalog, susedne države Persijskog zaliva, Ujedinjene Arapske Emirate (UAE), trgovačke rute, pa čak i aerodrom u Dubaiju.
Sve je osmišljeno da proširi bojno polje: da nadjača neprijatelja i prisili ga da troši daleko skuplje oružje kao odgovor. A indirektna borba - preko posrednika poput Hezbolaha u Libanu, Hamasa u Gazi i Huta u Jemenu - u srcu je iranskog strateškog razmišljanja: ako ne možeš da se boriš direktno, udari neprijatelja drugim sredstvima i iscrpi ga.
Da li iranska strategija daje rezultate
I u određenoj mjeri, to funkcioniše. Izrael je na izdisaju, bar kada je riječ o presretačima balističkih raketa, što je upravo iscrpljivanje koje iranska doktrina ima za cilj.
I ovo je njihova druga strategija: asimetrija troškova. Proizvodnja iranskog drona "šahed-136" košta možda 20.000-50.000 dolara. Njegovo obaranje može zahtijevati presretače čija cijena varira od desetina hiljada - kao izraelske rakete "Gvozdena kupola" oko 50.000 dolara po raketi - do sistema "patriot" čiji presretač košta 3-4 miliona dolara.
Zatvaranje Ormuskog moreuza dio je iste logike: vojni trošak za Iran da napadima na brodove efektivno blokira moreuz je relativno mali, dok je globalna cijena tog poteza ogromna. Nafta se kreće blizu 100 dolara po barelu. Cijene benzina u SAD porasle su 23 odsto od početka rata. Cilj nije vojna pobeda u konvencionalnom smislu, već da rat postane toliko politički i ekonomski skup da SAD i Izrael na kraju odustanu.
"Raspašće se u konfuziji i haosu"
Ovo nije nepogrešiv sistem. Iranci trpe velike gubitke. Decentralizacija ide u oba pravca: autonomne jedinice znače nepredvidivo ponašanje. Više aktera koji donose nezavisne odluke znači veći rizik od pogrešne procene ili nenamerne eskalacije.
Dok elita može izdržati intenzivno bombardovanje koje Iran doživljava, manje iskusne provincijske jedinice potencijalno će se raspasti u konfuziji i haosu. Takođe, postoji unutrašnji haos u djelovima iranskih bezbednosnih snaga, u koje su se Izraelci potpuno infiltrirali.
Pravo pitanje sada je da li SAD i saveznici imaju dovoljno presretača, izdržljivosti i, prije svega, političke volje da nastave dalje. Mozaik je napukao. Ali još se nije potpuno raspao.
(Blic/MONDO)