Otvaranje tajnih dosijea u Crnoj Gori i Srbiji izvjesno bi doveo do društveno-političkog zemljotresa nalik onom u Bosni i Hercegovini od prije dvadesetak godina, kada su objavljena imena saradnika Uprave državne bezbjednosti (UDBA).
Bez obzira na to što je realno da su djelovi ili cijeli dosijei uništeni u decenijama nakon raspada SFRJ, ili da bi mogli biti “zatamnjeni” u danima koji predstoje, otvorila bi se brojna pitanja, pišu Vijesti.
Mišljenja o tom pitanju su podijeljenja u Crnoj Gori - protivnici otvaranja tajnih dosijea kao argument navode da bi to izazvalo još veće podjele u društvu, dok zagovornici te ideje ističu da izgradnje etičke, prosperitetne, demokratske i evropske Crne Gore nema bez pune revizije prošlosti.
Nakon što je advokat Nikola Angelovski Skupštini 18. juna podnio inicijativu za potpisivanje peticije za donošenje zakona o otvaranju dosijea i dokumenata civilnih i vojnih obavještajnih službi Crne Gore, otvorena je debata u javnosti o tom pitanju.
Angelovski smatra da istina nikada ne može da dijeli, već jedino da miri i spaja ljude.
“Svakako ovaj zakon je početni korak, nakon kojeg bi uslijedilo i donošenje zakona o lustraciji, kao i zakona o vetingu u sudstvu, tužilaštvu, policiji i bezbjedonosnim službama”, rekao je Angelovski “Vijestima”.
Profesor Branko Radulović, nekadašnji poslanik i funkcioner Poketa za promjene (PzP), kaže da oni koji tvrde da bi to proizvelo dodatne konflikte - nijesu u pravu.
“Sumnjam da to čine zbog grehova ličnih ili porodičnih. Mnoge zakonske inicijative s ciljem revizije prošlosti smo pokretali, nažalost nijesu ni u periodu vladavine DPS-a, a ni kod ovih novih ‘oslobodilaca’, nailazile na odobravanje”, rekao je Radulović “Vijestima”.
Ukazuje da je svaka totalitarna i komunistička država u kojoj je sprovedena revizija, danas napredna država Evropske unije (EU).
Crna Gora jedna od rijetkih bivših komunističkih država u Evropi koja nije u potpunosti pristupila procesu cjelovitog otvaranja dosijea i dokumenata civilnih i vojnih obavještajnih službi. Kada je UDBA zvanično 1990. godine raspuštena, crnogorski zvaničnici su obećavali da će njeni dosijei biti otvoreni, ali se to nije dogodilo...
Ako inicijativa Angelovskog prikupi dovoljno potpisa građana (6.000), postaće peticija, a da bi postala predlog zakona, mora je podržati barem jedan poslanik. Inicijativu je do sada potpisalo 505 građana, a krajnji rok je 17. avgust.
Angelovski kaže da je zadovoljan dosadašnjim odzivom i očekuje da će prikupiti 6.000 potpisa podrške crnogorskih građana.
“Dobro što se otvorila javna debata o ovom pitanju, a što se upravo i uradilo zahvaljujući svim crnogorskim medijima koji su ocijenili da je ovo pitanje od velikog društveno-istorijskog značaja koje i te kako opterećuje društvene procese u Crnoj Gori. I mi sada kao građani prvi put smo u javnoj debati čuli i drugu stranu koja je protiv toga, a koja je u jednom periodu bila na čelu tih bezbjednosnih agencija, i koja je javno iznijela svoje argumente i razloge zbog čega smatra da se to ne treba uraditi”, rekao je Angelovski, komentarišući izjavu nekadašnjeg premijera i bivšeg čelnika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Duška Markovića, kako prenose Vijesti.
Marković je sada lider novoformirane Stranke evropskog progresa, a u četvrtak je rekao da smatra da otvaranje dosijea tajnih službi nije uslov za ulazak Crne Gore u EU, kao i da se arhivi obavještajnih službi ne moraju nikada otvoriti. Tvrdi da bi podržao donošenje zakona koji bi regulisao ovo pitanje, uz uslov da to doprinosi stabilnosti i napretku Crne Gore.
Ipak, poručio je da ono što je u njegovoj glavi “ostaje tajna za sva vremena”.
“To sam rekao jer sam ja čovjek Ustava i zakona. Agencija tajnim metodama pribavlja podatke koji su tajni i nisu dostupni javnosti osim u određenim slučajevima. Ja sam bio direktor Agencije koji je morao da štiti to osnovno zakonsko načelo. Prema tome, zamislite direktora Agencije koji bi išao od kafića do kafića ili od medija do medija i govorio i o onome da se upozna. Sve što znam, kao direktor službe, jer ja nisam bio operativac nego direkor službe, pothranjeno je dokumentacijom ANB-a”, naveo je Marković u emisiji Argumenti na TVCG.
Radulović poručuje da nema Crnoj Gori budućnosti bez suočavanja sa istinom. Kada je u pitanju otvaranje tajnih dosijea, zagovornik je, kaže, češkog modela, gdje su na trgovima objelodanjivana lica koja su radila za tajnu policiju.
“Međutim, postavljam i pitanje - šta je od svega toga ostalo u dosijeima u našoj tajnoj policiji i koliko je sve vjerodostojno. Zato cio taj proces treba dobro sistemski definisati kako bi oni koji su zaista radili ove nečasne poslove bili i žigosani”.
Smatra da bi ovaj proces, osim toga što bi doprinio bržem integrisanju Crne Gore u EU, prije svega bio zdrav temelj na kojem bi se gradilo demokratsko društvo.
“Siguran sam da bi se na tom spisku žbirova našli i mnogi ‘ugledni’ intelektualci, akademici, književnici, političari, novinari…”.
Institutom lustracije sprovela bi se, kako je dodao, efikasna politička pravda prema javnim funkcionerima, novinarima i aktivistima koji su širili mržnju i neistine, onima koji su trebali da donesu obavezujuće odluke a nijesu, na način da budu isključeni iz učešća u javnom životu.
“Kompenzacionom pravdom bi se dijelom ublažila počinjena nepravda kroz materijalnu kompenzaciju, restituciju, rehabilitaciju i kroz druge satisfakcije prema žrtvama i njihovim porodicama. Resetovanom pravdom bi se prema žrtvama totalitarizma ispravila istorijska nepravda izgradnjom spomenika i memorijalnih centara”, prenose Vijesti.
Tranzicionu pravdu, kaže Radulović, treba usmjeriti ka počiniocima krivičnih djela - ratnih zločina, deportacija, ubistava i kršenja ljudskih prava.
“Mehanizmi za nasušnom potrebom crnogorskog društva za sučeljavanje sa prošlošću su opšte poznati i u praksi potvrđeni - otvaranje tajnih dosijea, lustracija, tranziciona pravda, veting, specijalni sudovi… Međutim, uslov svih uslova je odlučna, reformska i poštena vlast. Nažalost, ni ‘oslobodioci’ nemaju te epitete. Vrijeme teče, zaborav briše istinu, svjedoka je sve manje, a da li ćemo ikad imati vlast dostojnu ovog cilja, nijesam siguran”.
Angelovski poručuje da Crna Gora može urediti pitanje suočavanja sa prošlošću koristeći se najboljim iskustvima prvenstveno Njemačke, pa zatim Češke, Poljske, Slovačke, Rumunije, Bugarske, i uz podršku zapadnih partnera koji u svojim izvještajima svake godine pozivaju Crnu Goru da pristupi rješavanju ovog pitanja.
“Upravo radi izrade ovog zakona, potrebno je formirati radnu grupu u kojoj bi bili najbolji međunarodni i domaći eksperti iz svih oblasti koji se bave ili su se bavili ovom temom”.
O temi otvaranja tajnih dosijea govori se još od 5. oktobra 2000. godine. Još tada je obećavano da će stari dosijei biti otvoreni. Od onda pa do danas smjenjivale su se razne vlade, premijeri, predsednici i svi su spominjali otvaranje dosijea, ali to na kraju niko nije učinio.
U međuvremenu, ovo je postao i jedan od uslova za ulazak u Evropsku uniju definisan kroz poglavlja o pridruživanju 23 i 24. Međutim, evrointegracije u Srbiji već nekoliko godina postoje samo na papiru i bukvalno stoje u mjestu. Vlast u Srbiji uopšte ne djeluje zainteresovana za ulazak Srbije u EU, a proces umnogome koči i problem Kosova i Metohije.
Ali, kada se radi o otvaranju tajnih dosije, ovo pitanje je tabu tema i o tome više niko iz vlasti i ne priča, a ni opozicija ne može da se pohvali da ovo pitanje stavlja u prioritete svoje politike.
Ukoliko uzmemo u obzir kakve su nam danas tajne službe i kakve su nam bile devedesetih godina, nije previše čudno što niko nije zainteresovan za ovu temu, jer bi se otvaranjem tajnih dosijea u njima mogli naći i neki sadašnji politički akteri koji na političkoj sceni postoje više od 30 godina.
U Crnoj Gori ovo pitanje postaje aktuelno jer Crna Gora mnogo brže napreduje na putu ka EU, pa su na red sada došli i tajni dosijei bezbjednosnih službi...
Momir Stojanović, bivši načelnik Vojnobezbednosne agencije (VBA) u penziji, za “Danas” kaže da opstrukciju procesa otvaranja tajnih dosijea ne prave toliko institucije u sektoru bezbjednosti, već političke opcije.
“Otvaranje tajnih dosijea je pitanje koje se od 2000. godine povremeno pokreće u javnosti. Interesantno je da opstrukciju po tom pitanju ne prave institucije u sektoru bezbjednosti već političke opcije kako one na vlasti tako i one u opoziciji. Razlog tome je, po mom mišljenju, bojazan da bi sadržaji u tajnim dosijeima bili kompromitujući i pogubni za jedan nemali broj političkih lidera, predstavnika vlasti i javnih ličnosti. Otvaranje tajnih dosijea je vrlo osjetljivo pitanje. Svaki pristup ovom pitanju mora da obezbijedi zaštitu državnih i nacionalnih interesa i ne ugrozi dalji rad institucija u sektoru bezbjednosti. Stoga je neprihvatljivo otvaranje dosijea koji se tiču skorije prošlosti, niti bliske budućnosti”, kaže Stojanović, kako prenose Vijesti.
On kaže da se mora biti oprezan iz razloga mogućnosti ugrožavanja i kompromitovanja aktuelne agenturne mreže, procjena, ocjena, analiza i smjernica za rad po pitanjima vitalnih državnih i nacionalnih interesa.
“Ovo pitanje nije pitanje senzacionalizma, revanšizma, osvete, kompromitacije, diskreditacije i političkog obračuna već pitanje istine bez koje nema razumijevanja prošlosti niti realnih osnova za predviđanje budućnosti. Zalažem se za otvaranje dosijea ali nakon donošenja Zakona koji bi regulisao sve naprijed navedene činjenice”, naglašava Momir Stojanović.
U javnosti su pojedine ličnosti ranije govorile o ovom pitanju i mahom su svi naglašavali da se mora biti oprezan u ovim stvarima. Tako je bivši načelnik Državne bezbjednosti iz 2001. godine naglašavao da dosijei ne mogu da budu otvoreni kao neka javna biblioteka jer bi se time ugrozio operativni rad službe, ali bi i neke ljude doveo u veliku opasnost. Kao primjer je navodio opasnost od objavljivanja spiska ljudi sa Kosova koji su sarađivali sa bezbjednosnim službama, ocjenjujući da bi ti ljudi bili bukvalno “osuđeni na smrt”.
Za sada ne postoje ni naznake da bi u Srbiji moglo doći do otvaranja tajnih dosijea iako je to uslov za ulazak Srbije u EU. Bezbednosno informativna agencija (BIA), kako vrijeme odmiče, sve više počinje da liči na zloglasni DB iz devedesetih godina, koji je više u službi zaštite vlasti nego nacionalne bezbjednosti. U javnosti se politički neistomišljenici, novinari i aktivisti ponovo nazivaju izdajnicima, špijunima i stranim plaćenicima, pa je u takvoj atmosferi veoma teško zamisliti da bi Srbija u ovom trenutku otvorila tajne dosijee.
Kada se, početkom stoljeća, pojavila zbirka knjiga “Čuvari Jugoslavije” (2003.) u crvenoj, plavoj i zelenoj boji, bio je to svojevrsni politički zemljotres u Bosni i Hercegovini. Riječ je o prikupljenim dokumentima koji razotkrivaju saradnike nekadašnje UDBE, tajne policije nastale preustrojem famozne OZNE u vojnoobavještajnu službu, zloglasni KOS, koji je otpečatio Miloševićeve ratne ambicije devedesetih, i civilnu UDBA.
Crvena, zelena i čak dvije plave knjige obznanile su saradnike UDBA iz Bosne i Hercegovine, crvena Srbe, plava Hrvate (druga je obuhvatila i Hrvatsku), a zelena Bošnjake. Ilustracije radi, među 1.423 bošnjačka saradnika bio je i znatan broj uleme, što je potaklo debatu i unutar same Islamske zajednice. Ona najvažnija odnosila se na potrebu lustracije, kojoj su se najglasnije protivili oni koji su se najviše voljeli hvaliti svojim progonima i reklamirali se kao žrtve političkog sistema bivše Jugoslavije.
No, lustracija nije značila samo suočavanje s prošlošću, već i mukotrpan proces za koji su neminovna dva koraka - zakon i potpuno otvaranje tajnih dosijea. Koje je u Sarajevu već bilo uveliko počelo. I to još od onog famoznog vezanja pobjedničkih zastava SDA-HDZ-SDS nakon, kako se to voli reći, prvih demokratskih izbora. Trojno preuzimanje vlasti praktično je sviralo početak (zlo)upotrebe policijskih dosijea, osvajači funkcija nisu bili zainteresirani samo za uvid u one sa svojim imenima, već jednako toliko, ako ne i više, za konkurentske. Tako da uopšte nije pretjerano ustvrditi da su u protekle tri i kusur decenije tajni dosijei postali javna štiva, ali je zanimljivo da je svih tih godina - i prije famoznih spiskova saradnika - jedan advokat iz Sarajeva zagovarao lustraciju i nije odustao ni danas.
Ahmed Žilić, otkriće to jedna druga knjiga koja ovoj temi prilazi sa zaista impresivnim angažmanom, bio je u top-timu proklamovanih neprijatelja sistema. Slovenac Roman Leljak, naime, autor čak 48 knjiga posvećenih povijesti, nekadašnji savjetnik u procesu koji je okončan presudom Mustaču i Perkoviću, hrvatskim građanima, predratnim šefovima tajne službe ex-YU osuđenim u Njemačkoj na doživotni zatvor zbog ubistva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, napisao je knjigu na 1.048 strana “Propisi o metodama i sredstvima rada UDBA-e i KOS-a” u kojoj potpuno ogoljuje tajna praćenja, prisluškivanja, plasiranje informacija i dezinformacija, ali i egzekucije u zemlji i inostranstvu u režiji ovih službi. Naglasak je na žrtvama i famoznom spisku 2.000 neprijatelja sistema koji su progonjeni iz “razloga što su bili ili su smatrani da mogu biti opasnost”. Žilić je, dakle, u zemlji od 20 miliona stanovnika, bio jedan od 2.000 državnih neprijatelja.
“U Pravilima o radu službe državne bezbjednosti konspirativno objavljenim 27. jula 1990. u Beogradu u Službenom listi SFRJ -Povjerljivom glasilu: Državnoj tajni 00131 opisan je širok spektar operativnih sredstava i metoda UDBA koje su decenijama primjenjivali ‘saradnici’ i ‘saradnici-rezidenti’ (čak i neki današnji tužioci, a rjeđe sudije) protiv ‘državnih neprijatelja’ u bivšoj SFRJ u kojoj su od 1945. do 1990/1991. stotine hiljada građana bile izložene policijskom i političkom teroru od paranoičnog komunističko-totalitarnog režima. Za primjenu Pravila o radu SDB-a nije bilo potrebno bilo kakvo odobrenje od suda niti tužilaštva, pošto se radilo o operativnim sredstvima i metodama korištenim protiv ‘državnih neprijatelja’”, objašnjava ovaj advokat, uvjeren da je zakon o lustraciji i potpuno otvaranje arhiva nekadašnjeg DB-a neophodno za oporavak društva.
Kao neko ko se u svome poslu bavi kršenjem ljudskih prava, vjeruje da s primjenom lustracije treba početi upravo u pravosuđu, koje je i najpozvanije da sačini prijedlog zakona.
“Bosna i Hercegovina je rijetka zemlja u Evropi koja nema takav zakon”, naglašava Žilić. Možda se doima paradoksalnim, no u vrhu današnje Obavještajno-sigurnosne agencije BiH otvaranje dosjea ne smatraju problemom.
“Zna se ko donosi zakone, a naše je da ih provodimo”, kaže sagovornik “Oslobođenja”, posve siguran da se ništa epohalno ne bi dogodilo ukoliko bi Parlament BiH napravio ovu vrstu iskoraka.
“Uostalom, kod nas su i tajni dosijei davno postali javni”, dodaje.
U ovom času zapravo otvaranje tajnih dosijea kao uvjeta da Bosna i Hercegovina uđe u Evropsku uniju nije u fokusu, pitanje svih pitanja i dalje je kada će naša zemlja konačno dobiti datum za otvaranje pregovora. Da krene svojim evropskim putem.