MONDO je razgovarao sa mentalnim trenerom Borisom Stankovićem. Pročitajte šta je govorio o psihološkoj pripremi, psihološkim treninzima sportistima...
Koliko puta smo samo čuli razne sportiste kako kažu da je najvažnije da "hladne glave" uđu u meč ili kako "ne smiju da podlegnu pritisku"...
Kako postići to stanje "hladne glave", kako utakmicu dočekati mirno, u dobrom raspoloženju, bez raznih otežavajućih misli? U svijetu sporta, posljednjih godina, pa i decenija, sve se više potencira na psihološkom radu, na mentalnoj pripremi. U mnogim razvijenim zemljama sportski psiholozi ili mentalni treneri postali su sastavni dio stručnih štabova, klubova...
Kakvo je stanje u Srbiji? Da li i u tome kaskamo za Evropom i svijetom?
O tome i o raznim drugim temama iz ove oblasti razgovarali smo sa 31-godišnjim Borisom Stankovićem, koji se školovao u Švedskoj, gdje je imao i praktični rad, a sada u Beogradu ima svoj studio za edukaciju o čijem radu se možete upoznati na internet adresi www.mentalnitrening.rs
Od njega smo, u ime fudbalera Partizana i Crvene zvezde, zatražili i savjet kako da pristupe predstojećem "vječitom derbiju", koji bi mogao da odluči o prvaku Srbije, dobili poruku za one najmlađe šta treba da rade da bi dosegli sportske visine, kao i da li je seks prije utakmice dobar i da li ga treba praktikovati.
"Sportska psihologija je nauka koja treba da omogući sportisti da ostvari sve što omogućavaju njegove fizičke i, tehničko-taktičke sposobnosti kad je najpotrebinije - na takmičenju. Mentalnim treningom se postiže stanje uma koje pomaže sportista da pruži sve ono što se od njega očekuje u datom trenutku", objasnio je Boris čime se on zapravo bavi.
Za razliku od svijeta, u Srbiji je ova grana u povoju. Tačnije, o njoj se samo priča. Bivši trener fudbalera Partizana Vladimir Vermezović u rad sa fudbalerima uvrstio je i obaveznu mentalnu pripremu, za šta je bio angažovan sportski psiholog. Slično je bilo i sa ženskom rukometnom reprezentacijom Srbije na nedavnom Svjetskom prvenstvu.
"Kod nas i dalje postoje predrasude u vezi sa radom sportskih psihologa i smatra se da su oni potrebni sportistima samo kada postoji izražen problem. Međutim, to nije ako. Isto je kao sa, recimo, sticanjem fizičke kondicije. Potreban je dugotrajan razgovor, kontuniorani rad da bi se postigli određeni rezultati", kaže Boris i nastavlja:
"Ovdje u našim klubovima nema stalnog zaposlenih psihologa, čak ni povremeno. Tu još zaostajemo za Evropom, o SAD da ne govirimo, gdje je mentalni trener neizostavni dio stručnog štaba. Jasno je da su ovdje finansije problem, jer se nekad nema par za igrače, trenere, kondicione trenere a zamislite kada bi još trebalo platiti i mentalne trenere. Uz to, ni svijest o značaju ove grane nije na potrebnom nivou".
Kakvi su srpski sportisti u odnosu na švedske (rukometaši, igrači florbola) gdje si radio?
"To je sve individualna stvar. U Švedskoj sam imao praktični rad u Sportskoj akademiji u Malmeu, sa sportistima uzrasta od 14 do 18 godina. Zanimljivo, bilo mi je teže da doprem do njih, nego do nekih ovdašnjih sportista. Mada, ponavljam, to se razlikuje od pojedinca do pojedinca".
S obzirom na to da si jednu sezonu bio dio stručnog štaba OFK Beograda kakva su iskustva iz tog perioda?
"Različita! Ovdje kod nas se ide iz krajnosti u krajnost. Ima onih koji kažu: 'Ma, šta će to meni' ili 'Nemam nikakvih problema' do onih koji su potpuno otvoreni i pristaju. Najviše sam radio sa mlađim igračima (17, 18, 19 godina) i u principu mi je lakše da radim sa mlađima, jer još nisu potpuno izgrađene ličnosti, nemaju ustaljeno ponašanje i navike i lakše mi je da doprem do njih kako bismo nešto promijenili. Mnogo mi je lakše da radim sa onima koji su otvoreni, iskreni, koji vjeruju da im je mentalni trening važan kako bi postigli bolje rezultate".
Postoji dosta fudbalera koji ne mogu da suzbiju emocije na terenu, koji prave incidentne situacije ili su njihovi akteri. Jedan od njih je i talentovani Nikola "Džigi" Ninković, koji je često u takvim "akcijama". Kako njemu i ostalima pomoći? Da li bi mentalni trening imao efekta?
"On je dobar primjer, jer mu je baš potreban mentalni trening. On je već dosta toga napravio u karijeri, ali poenta je da nije iskoristio sav svoj potencijal. On može mnogo više. Evo imamo drugi primjer - Miloš Jojić - koji je već u inostranstvu... Ninković odigra jednu utakmicu fenomenalno, pa dobije crveni. Suština mentalnog treninga je da omogući sportisti kontinuitet u igri i ponašanju. Naravno, uvijek će biti oscilacija, ali da se spriječi da te oscilacije budu velike. Kada bi Ninković primjenjivao ove stvari sigurno je da bi bilo pomaka u igri i ponašanju".
Kad smo već kod fudbala, bliži se "vječiti derbi", koji bi mogao da odluči o tituli. Pritisak će biti ogromna, očekivanja navijača jednih i drugih... Da si zaposlen u Partizanu ili u Crvenoj zvezdi šta bi savjetovao igračima? Kako bi ih pripremio za taj duel?
"Teško je na osnovu jednog razgovora nešto postići, nema čarobne rečenice. Za ovo je takođe potreban dugotrajan rad, ne 'kampanjski'. Ali, evo da pretpostavimo da sam tamo. Sigurno je da bih igračima prepručio, savjetovao da ne razmišljaju o tim spoljnim stvarima, da ne misle na rezultat, o pritiscima javnosti, medija, o menadžerima, da ne stvaraju sami sebi pritisak da moraju da odigraju dobro jer ih gleda neko ko bi mogao da ih proda. Rekao bih im da uživaju u igri, da se prepuste ambijentu i da, naravno, istrče na teren i daju sve od sebe".
Kako je najbolje da se sportista opusti pred neku utakmicu, meč? Da li postoji "recept" za to?
"I to je, naravno, individualno. Postoji dio mentalnog treninga koji se odnosi na rutinu pred utakmicu, to je 24 časa pred meč. U tih 24 sata sportista treba da sam sebi stvori povoljne, optimalne uslove da bi nastupio najbolje što može na utakmici. To mu, naravno, ne garantuje da će tako i biti, ali on treba da učini da stvori sve preduslove. U tu rutinu spadaju razne stvari, od toga koliko je sati spavao, kada je ustao, šta je i kada jeo, kako se motivisao, da li je zamišljao utakmicu, da li je sam sebe bodrio... Ima raznih primjera među sportistima koji su imali tu rutinu od koje nisu odstupali nikada i koja im jeste pomagala", rekao je Boris Stanković i dodao:
"Sportisti kod nas, a ima ih i u drugim zemljama, često mnogo obraćaju pažnju na sujeverje. Znači, da li su prvo obukli lijevu, pa desnu kopačku, čarapu, da li su se prekrstili prije ulaska na teren... To, u suštini, uopšte nije važno. Mnogi se opterećuju time i onda kada zaborave neki dio tog 'rituala' nastaje problem u glavi, pomišlja se na katastrofu... Naravno, ako je njima to važno - treba ih pustiti, ali ne i pretjerivati. Ova rutina o kojoj sam pričao nema veze sa sujeverjem. Profesionalni i svaki drugi sportista mora da ima rutinu svakog dana u godini, ne samo pred utakmicu. Mora da vodi računa o ishrani, odmoru, načinu na koji koristi slobodno vrijeme...".
A seks prije utakmice? Tu ima raznih mišljenja...
"To je, takođe, individualno. Baš me je nedavno jedan sportista pitao da li može da ima odnos sa djevojkom prije utakmice. Pitao sam ga kako to utiče na njega. Odgovorio mi je da je pred prethodnu utakmicu imao seksualni odnos sa djevojkom i da je bio odličan na utakmici. Rekao sam mu da je to njegova rutina i da je to ok, ali da, ipak, ne pretjera kako ne bi izgubio mnogo energije.Ako se sportistima zabrani seks, a bilo je primjera na raznim velikim takmičenjima, to može da izazove kontraefekat. Ako su navikli na to i stvara im zadovoljstvo, onda ih treba pustiti".
Radiš sa djecom, odnosno sa mlađim sportistima. Kakvi su njihovi roditelji ? Da li ima prevelikih očekivanja, zahtjeva?
"Ima primjera kada su, zapravo, ti roditelji problem, jer imaju nerealna očekivanja, koji djecu doživljavaju kao male profesionalce. Više puta su mi dolazili roditelji i govorili mi da njihovom djetetu treba ovo, da mu nedostaje ono, a, zapravo, kada se realno sagledaju stvari vidi se da oni toj djeci daju preveliki pritisak, breme... Ponekad su roditelji toliko isfrustrirani, jer se oni nisu ostvarili u sportu ili u nekoj drugoj oblasti i žele da to nadoknade preko svoje djece. Najvažnije je da oni realno sagledaju stvari i ne pritiskaju vlastitu djecu".
Kako "vratiti" sportistu poslije povreda, pogotovo onih teških?
"To je jedan od najvećih izazova u ovom poslu. Sad baš radim sa mladim sportstiom koji se vraća poslije teške povrede prednjih ukršetnih ligamenata. To su teške situacije. Najvažniji cilj je pobijediti strah, vratiti nivo samopouzdanja, ubijediti ga da je povreda prošlost, da je spreman, zdrav i sposoban da bude bolji nego što je bolji. Strah i strepnja su u tim slučajevima najizraženiji i njih treba pobijediti".
Živimo u "brzim" vremenima, u vremenima kada svi žele da zarade preko noći, a klinci, pogotovo oni koji treniraju fudbal žele da budu poput Vejna Runija, Kristijana Ronalda, Lionela Mesija... i potpišu unosne ugovore. Kakva je tvoja poruka za njih?
"Ja radim sa djecom, koja treniraju u Partizanu ili Crvenoj zvezdi, a koji nisu ni stigli do prvog tima. Imaju po 15, 16 godina i često ih, pitam gdje vide sebe za 4-5 godina. Niko sebe ne vidi u Zvezdi ili Partizanu, svi vide sebe u inostranstvu, svi gledaju novac, materijalne stvari. To je generalno loše. Kad nema novca, materijalnih stvari oni gube motivaciju. Poenta je zapravo imati unutrašnju motivaciju, naći nešto da te podiže... Govorim im da motivacju pronalaze u sebi samima, da ih motivišu nastupi, da ih motiviše strast, ljubav prema poslu i da ne žele sve sad i odmah. Posvećenost je jedna od najvažnijih stvari. Da nikad ne odustaju, da vjeruju u sebe, da shvate da su porazi sastavni dio sporta i da ih ne shvataju tragično. Pogledajte, recimo, Novaka Đokovića. On je osvojio sve što se može osvojiti, a li i dalje sebi postavlja ciljeve, i dalje se usavršava iz dana u dan".
(Predrag Vujić, MONDO, foto: Guliver/Getty Images/Thinkstock, Boris Stanković)