Kroz svoju kolumnu poručila da ne želi da njen sin, s kojim je u sukobu, prisustvuje njenoj sahrani
Književnica Vedrana Rudan preminula je danas posle duge i teške bolesti u 77. godini života. U svojoj kolumni objavljenoj 13. marta 2026. godine na njenom sajtu Rudan.info objavila je da joj je zbog raka ostalo još tri mjeseca života.
Kroz svoju kolumnu poručila da ne želi da njen sin, s kojim je u sukobu, prisustvuje njenoj sahrani.
"'Nakon duge i teške…', koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje dr*ati po mobilnom... Umjesto da zastanete! Iz poštovanja prema onoj sirotici ili sirotanu. Nakon duge i teške... Okej teške. Ali koji je to ku*ac duge. Sad sam već toliko dugo duga da i ne znam koji rak imam. U Zagrebu su mi rekli, tri mjeseca. Je*iga. To je podatak. Tako treba razgovarati s bolesnicima. U tri mjeseca se možeš organizovati, opustiti, shvatiti da će umrijeti i svi oko tebe, odlučiti ko će ti doći na sahranu...
Tri mjeseca je i utjeha. Daje ti vremena da analiziraš šta si sve krivo napravio, koga si trebao poslati u ku*ac, srećom, još imaš vremena. Jedna sam od rijetkih koja u životu nije griješila. Dapače, uvijek sam pretjerivala u pristojnosti i empatiji. Imala sam prijateljicu, bože, koliko 'prijateljica' imamo mi žene. Dok mi nisu rekli dijagnozu, ćutala sam. Iz mene je provalilo jednog jutra, desetak dana posle operacije. Ležala sam na kauču poput tranširane krave, kad, evo nje.
Ne bi vjerovala. Bila sam s Nikicom u Lidlu. Mala je bila u kolicima. Prišao nam je neki gospodin i rekao mi je: 'šinjorina, danas cure rađaju dok su još djevojčice.' Smijala se histerično pokazujući mi dva nova implantanta. 'Kako si?' Je*ote! Nećeš mi na sahranu! Nećeš! Imaš šezdeset i četiri godine, a u Lidlu zbog tebe svi ku**evi stoje na gotovs.
Je*ote! Čitav te život znam. Pedeset mi godina pričaš lovačke priče, a ja dobra poput hleba i naivna kao časna u noći kad je postala nečasna… a, ne, ne, ne. Nećeš na moj pogreb gaduro na pragu osamdesete. 'Imate još tri mjeseca…' 'Mama', rekao mi je sin, 'kako ćemo podići troje djece? Svijet je poludio. Sestra nema djece, imaju stan, nema nikakve potrebe da dobije ni komad kuće…' Podivljala sam. 'Zašto imaš troje djece? Ko ti ih je uvalio? Ona je moje dijete, tu je i tata. Kuća jeste moja starina, ali tvoj otac i ja u nju zajedno ulažemo već četrdeset godina…'
Nije uspio sakriti tipični, podrugljivi osmijeh. Znate već, budalo stara, jedina si u gradu koja ne znaš. Odlučila sam. Nećeš dobiti ni komadić kuće, a nećeš mi doći na sahranu ni ti ni njeno troje djece. Neka im kuću ostavi otac.
Onaj me osmijeh je*eno uznemirio. Što to moj sin zna što ja ni u davno prošla tri mjeseca nisam uspjela saznati? Kad sam jedne od besanih noći, sve su mi besane, čula muževljev treći hrk koji bi slonu prekinuo orgazam uključila sam njegov mobitel"