Rastina bolna ispovijest, pili kafu i čekali da padne bomba

Reper je evocirao uspomene i otkrio kako je izgledao život u Prištini od 1989. do 1999. godine.

"Malo smo u drugačijim uslovima živjeli, prosto, rasli. I u nekim uslovima koji nisu bili baš uobičajeni za djecu. To se tek kasnije shvatilo, pošto sam ja rođen sam u cijeloj toj situaciji. Od kraja 80-ih kada je krenula da se zaoštrava cijela situacija na Kosovu. Tek kada sam otišao s Kosova shvatio sam da mi živimo getoizovano sve vrijeme. I da to nije normalan način života i da, kao, tako djeca ne treba da žive. Djeca treba da žive potpuno drugačije. Ali mi smo, nekako, prosto, se navikli na to. Družili smo se po kućama i nekako smo se trudili da uvijek održavamo taj duh koliko-toliko normalan, zdrav. Da nekako funkcionišemo. Ali, opet, kažem, ja sam se tek poslije šokirao kada sam otišao. Znaš, kao film, ono, underground. I malo, dok se privikneš na normalan tek onda shvatiš u stvari, šta je taj neki život. Najveće je što sam ja tek u Srebrenici, kao, razumio šta znači to. Da ti, kao, kroz djetinjstvo ideš i da nešto, kao imaš neku koliko-toliko slobodu. I, ajde, da kažemo, na kraju tek u Beogradu sam zaista vidio šta je to. Šta je to neko djetinjstvo. Sloboda i djetinjstvo", govorio je Stefan za Telegraf i dodao:

"Ja sam stvarno rođen u Prištini. Kod mene u razredu, ja mislim da smo samo moj drug Haris i ja rođeni u Prištini. Svi su se rađali u Skoplju jer je tamo bilo dosta bezbjednije i tako dalje. Ja sam se rodio u Prištini i stvarno sam bio dosta vezan za to mjesto, jer su i moji bili lokal patriote, generalno".

Mala Albanka

Stefan je priznao da nikada nije pravio razlike, a i dan danas se sjeća male Albanke koja je sa njim igrala fudbal.

"To je zaista bilo mnogo smiješno. Mi smo igrali fudbal izvan zgrade i zaista je bila jedna mala Albanka, preslatka je bila i bila je izuzetno talentovana, stalno je igrala fudbal s nama. Bila je strašno talentovana i voljela je jednostavno da igra fudbal s nama. Znaš kad dođe do trenutka kada uopšte ne znaš kako da objasniš da možda ne bismo trebali biti tu zajedno, svi. I to je bilo od tužnog do nekako smiješnog trenutka.

Neko treba da nam objasni da možda, znaš, treba da krenemo kući, da možda roditelji brinu, situacija nije baš naivna. Jednostavno, to su neke neobjašnjive stvari. Sjećam se da je u nekoliko situacija bilo tako da smo međusobno igrali rata, ovaj dio protiv drugog dijela, gađamo se kamenjem, i uvijek bi nešto ta mala Albanka stala na našu stranu, bila je dosta na našoj strani i nikad se nije bojala. To je bilo nevjerovatno. Baš bih volio da znam šta se sada dešava sa njom".

Život na Kosovu

Reper je govorio o situaciji i životnim navikama koje su uvijek željeli da ispoštuju bez obzira na ratno stanje.

"Sjećam, da li je to je to i taj neki srpski inat i hrabrost neka, kako smo mi opušteno reagovali na eksplozije, na bilo kakvu pucnjavu, na nešto, to je tako bilo uigrano. Mi smo svi znali šta treba da se radi u kom momentu, to su nevjerovatne stvari. Za ljude i prijatelje koji su nam dolazili iz Beograda to je bilo strašno. Ono dođu, svrate nam u goste, za njih je ti bilo paranormalno. Jer to se sjedalo u kafiću i očekivalo se da može bomba neka da padne, a opet se sjedilo u kafiću i pila se kafa, znači nije se odustalo od životnih navika. Dosta je bilo paranormalno, osjećalo se naravno u svakom momentu da će tu da se zakrvi i da tu neće biti normalnog života, ali smo se mi nekako trudili da koliko je god bilo moguće da ga držimo".

"Iskreno, to su meni možda najljepša stvarna osjećanja iz djetinjstva. Jer sam imao priliku da jašem konje, da čuvam krave, da se družim sa životinjama, da non-stop budem u pokretu. Sjećam se dok sam živio tamo već sam se bio navikao i baba sa kojom sam živio je morala negdje da ide na dva, tri dana. I baš u toj situaciji se desi da dođu, da me vide roditelji. Otac i mama došli su u posjetu iz Prištine da me vide. I sad kao, baba treba da ide i sad ja vidim moj roditelji uplašeni kao, pa kako sad, kao šta, kako ćemo mi, kao razumiješ, da ostanemo žive životinje i baba kaže: "Ništa vi ne brinite, Stefan sve zna, samo vi za njim, polako". I znam da to moja mama priča dan danas, kaže ja ne mogu da vjerujem da idem za njim, ne prepoznam svoje dijete, a on ide od životinje do životinje s njima, sve što treba, popriča, nahrani i očisti, sve ih zna. Baba je stalno potencirala na tome džaba mojim roditeljima škola, kad ne znaju ništa, ni pola stvari koje ja znam da uradim".

Nikada nije pravio razlike

Rasta je otkrio da bez obzira na sve što je prošao nikada nije pravio razlike među ljudima i mjestima.

"Moja porodica i ja, da kažemo šira familija, preživjeli smo razna raseljavanja, u pravom smislu. Čak i u Hrvatskoj, i u Bosni i na Kosovu. Nikada nisam imao poriv da zaista nekog mrzim ili da prema nekom imam neki animozitet ili da nekog nešto ne volim i apsolutno me nikad nijedna situacija u kojoj sam se u životu našao, nije me odaljala, uvijek me je napravila boljim čovjekom i približila svim tim ljudima".

(Telegraf, MONDO)