Olivera Balašević podijelila je duboko emotivne detalje iz svog privatnog života, prisjećajući se odrastanja, nezaboravnih trenutaka sa suprugom Đorđem Balaševićem
Iako je povod njen novi roman "Ukus uspomena", u fokusu njene ispovjesti ostaje ono najvrijednije – porodica, ljubav i zajedništvo koje se ogleda u svakodnevnim sitnicama oko trpeze.
Govoreći o braku sa panonskim mornarom, Olivera ističe da se pravi zajednički život ne prepoznaje po filmskim scenama i velikim izjavama ljubavi, već po tome kako dvoje ljude nauče da dijele svakodnevicu. Njih dvoje su brak gradili na mnogo improvizacije, smijeha i vjeri da će sve na kraju biti dobro, pri čemu je Đole imao poseban dar da i u najtežim trenucima pronađe razlog za smijeh.
"Ljubav u mladosti često izgleda kao da ćete zajedno osvojiti svijet. Kasnije shvatite da je mnogo važnije to što ste zajedno umjeli da preživite svakodnevicu. Nas dvoje smo gradili život od mnogo improvizacije, humora i vjere da će nekako biti dobro. Đole je imao dar da i u najtežim trenucima pronađe razlog da se nasmijemo. A kada čovjek može da se nasmije usred brige, onda zna da je brigu već prebrodio. Iako sam izraziti hedonista, u našem domu praznici i slave nikada nisu ličili na vikinške gozbe ili krute trpeze s renesansnih slika. Naš hedonizam je bio drugačije prirode - on je bio u prepoznavanju. Moj kulinarski idol nije neki slavni šef sa previše zvjezdica, već mali pacov Ratatui iz onog divnog crtaća. Zašto? Zato što on razumije da suština nije u luksuzu, već u tome da te jedan zalogaj može momentalno vratiti tamo gdje si siguran i voljen. Od prvih dana našeg zajedničkog života, moj poligon bila je kuhinja, a moj vodič jedan stari, stogodišnji zeleni kredenac. U njegovim fiokama zatekla sam recepte koje sam decenijama pokušavala da "ukrotim", svedem sve suvišno, a dodam sve ono nepostojeće što život u međuvremenu donese. Danas znam da mi je to uspjelo. Nema većeg priznanja za pisca i majku od poruke koja stigne sa drugog kraja svijeta, od naših klinaca, u kojoj piše da su probali krofne, urmašice ili london-štangle, ali da te svjetske poslastice "nisu ni blizu" kao moje.
- Kada postignete da se vaše ime vezuje uz miris musake, boju gulaša ili ritual doručka, to znači da ste pobijedili vrijeme. One silne teglice sa začinima na mojim policama nikada nisu bile tu za paradiranje ili estetski utisak, jer one su bile moji saveznici u kreiranju svijeta koji miriše na pripadanje... Đole je bio onaj koji je te ukuse umio da opjeva, a ja ona koja je pazila da vatra pod njima nikada ne zgasne. Naš zajednički svijet oblikovan je upravo tako: između njegove riječi i mog začina, u potrazi za onim savršenim balansom zbog kog neke ljubavi ne prolaze - čak ni kada vrijeme prođe kroz njih, kaže Olivera.
- Odrastala sam bez oca, i možda sam upravo zato rano shvatila koliko je važno kada neko ostane. Ne samo u velikim životnim trenucima nego u onim sasvim običnim: uz ručak koji nije ispao kako treba, uz prazniji frižider nego što biste željeli ili uz tišinu poslije napornog dana. Kasnije sam razumjela da se ljubav rijetko prepoznaje u onome što ljudi govore kada im je lijepo. Mnogo više u sitnicama koje niko sa strane ne vidi: kada neko sačuva topliji dio ćebeta za vas, kada krišom uzme zagorjelu koricu da vi ne biste morali, kada vas sačeka da zajedno večerate iako je odavno mogao da jede sam. U našoj kući ljubav se često pokazivala upravo za stolom - u načinu na koji se dijeli poslednja london-štanglica preostala na tacni, u pitanju "jesi li gladna?" koje zapravo znači "brinem", ili u tišini u kojoj dvoje ljudi jedu umorni, a ipak spokojni što su stigli jedno do drugog poslije dugog dana. Mislim da se tek tada shvati da dom nije mesto gde je sve savršeno, nego ono gdje i nesavršen život ima kome da se vrati.
Olivera je otkrila kada je prvi put odlučila da zapiše sjećanja.
- U tišini. Mislim da svaka prava knjiga tamo počinje. Dugo sam nosila priče u sebi, ali nisam znala da li imam pravo da ih diram. Da li ću umjeti da ih ispričam, a da ne povredim njihovu poetiku? Jer uspomene su osjetljive - čim ih previše objasnite, izgube ono najvažnije. A onda mi je jednom prilikom Đole rekao nešto što me je ohrabrilo: "Mnogo mi je žao što nisam mogao da ti se nađem još mnogo ranije u životu, dok si bila djevojčica, ali, samo da znaš, Bog će jednom morati da položi račune za sve što si doživela kao mala. A da bi se to desilo, sedi i napiši knjigu o svom djetinjstvu. Ja ću ti u tome pomoći".
Mislim da je tog trenutka prvi put neko moje uspomene doživio kao nešto vrijedno čuvanja, a ne samo preživljavanja. I možda sam upravo tada prvi put stvarno sjela da pišem. Pisanje je zato za mene postalo način da sačuvam ljude koje volim od zaborava.
S obzirom na to da je odrastala bez oca, Olivera je veoma rano shvatila koliko je važno kada neko ostane uz vas u onim sasvim običnim, svakodnevnim situacijama. Ističe da je od svoje majke, koju naziva "mađioničarem svakodnevice", naslijedila svoj najvažniji životni začin – dostojanstvo. Njihov skromni sto u mladosti bio je dokaz da se od malo može napraviti mnogo, ukoliko je davanje drugima nesebično. To nasljeđe ju je definisalo kao osobu i majku, učeći je da se ljubav ne mjeri luksuzom, već slobodom i osmijehom.
- Ipak, svako djetinjstvo ima i svoju gorku pilulu. Moja jedina trauma iz tog doba miriše na riblje ulje. Kako sam bila "pretjerani mršavko", morala sam da ga uzimam na kašiku samo da bi me, po tadašnjim mjerilima, uopšte primili u školu. Ta gorka obaveza ostavila je dubok trag: riba i sve što ima veze sa njom, mada nauka kaže da je višestruko korisna, gotovo nikada se ne "brčka" u mom loncu. Tako je moj životni meni postao spoj mamine snalažljivosti i moje sportske discipline, ali prije svega - on je odraz odluke da u kuhinji zadržim samo ono što budi radost, a ne uspomenu na prisilu. Jer, u mojoj gastro-filozofiji, jelo koje nije začinjeno slobodom i osmijehom zapravo i nije obrok - dodala je.
Unuk kao poklon za rođendan
Najveću sreću u dom u Ulici Jovana Cvijića u posljednje vrijeme donio je dolazak unuka Đorđa, koji se rodio baš uoči Oliverinog rođendana.
- Dolazak unuka Đorđa... donio je onaj dirljivi drhtaj novog početka koji je prostrujao kroz svaki ćošak naše kuće, ispričala je emotivna Olivera.
Kao svjedok tog novog života, ona sada planira da preuzme ulogu koju je imao njen Đole – da ostavlja skrivene putokaze ljubavi i sitne "zamke" po kući za svog unuka.
- Biće to moj način da mu, bez ijedne izgovorene riječi, prenesem poruku da je uvijek neko tu ko ga čuva i misli na njega, zaključuje Olivera.
Pogledajte još slika porodice Balašević:
(Kurir / MONDO)
