Bivša supruga pjevača Milica Mojićević u emotivnoj ispovijesti otkrila je detalje teškog odrastanja.
Bivša supruga pobjednika "Zvezda Granda", Baneta Mojićevića, odlučila je da otvori dušu i progovori o svemu o čemu je decenijama ćutala, a što se na kraju odrazilo i na njeno fizičko zdravlje.
Milica Mojićević na "Linkedinu" opisala agoniju kroz koju je prolazila tokom odrastanja, te direktno optužila majku za jezivo zlostavljanje koje je trajalo godinama.
Njenu objavu prenosimo u cjelosti:
"Draga zajednico, odasla sam kao dijete majke narcisa i kako bih najlakše opisala svoj život sa njom: 'Spolja gladac, a unutra jadac'. Jedan od najvećih izazova na mom putu ozdravljenja i procesa zacjeljivanja rana ostalih od odnosa sa narcističkom majkom jeste izlazak iz paralelnog svijeta u kome smo nas dvije bile. Naš svijet, u kom smo samo nas dvije iza zatvorenih vrata, krio je ozbiljno psihičko, emotivno, fizičko i se*sualno zlostavljanje od strane majke (prvenstveno od nje, pa i od njenog ljubavnika/poslovnog partnera). Sa druge strane, spolja smo prikazivale, glumile da je sve ok, da imamo divan, blizak odnos, ništa blisko i divno u tom odnosu nije bilo.
Majka me je tretirala kao da sam stvar koja je greškom u njenom životu i otežava joj ga. Stvar, bez emocija, osjećanja, svojih potreba i želja. I skladu sam tim se i ponašala. Bila sam direktno uvučena u ljubavnu aferu koju je imala sa tadašnjim poslovnim partnerom. To je podrazumijevalo da sam postala dio njihovih se*sualnih odnosa bivajući u istom krevetu sa njima, njihovih svađa i tuča, raznih laži, prevara koje su zajedno činili (i dan danas to rade) - gdje niko nije vodio računa da sam dijete i da mi tu nikako nije mjesto. Bila sam noćima prestravljena, uplašena do kosti šta meni može da se desi. Osjećala sam se nezaštićeno, izloženo, usamljeno, tužno i odbačeno. Boljelo me što niko nije bio u okolini da me zaštiti i spasi. Ubrzo se ovim osjećajima pridružili stid, krivica i bijes. Jer ovim scenama samo sam ja noću prisustvovala, danju se odvijao skroz drugi život.
Preko dana se glumilo da je sve u redu - majka se vraćala poslu, ovaj čovjek svojoj porodici, ja školi u kojoj nikom nisam smela da se požalim šta se dešava. Naše porodice su se i družile i posećivale, što je dodatno pravilo konfuziju kod mene jer sam jedina bila prisutna uvijek.
Ja sam postala mali buntovnik - ovo je bio način da ispoljim unutrašnji haos koji se u meni odvijao. Međutim, etiketirana sam kao problematična, ona koja drami, umišlja, laže i pretjeruje, kojoj sve smeta i koja je preosjetljiva. Nažalost, ja sam povjerovala da je to tako. Da je problem u meni. Ubijena u pojam, što batinama što dresurom od strane majke, zaćutala sam. Nikome nisam govorila šta se dešava, a naučila sam da glumim i predstavljam spolja svijetu ono što je moja majka željela.
Dresura je značila da je dovoljan njen pogled da znam gdje mi je mjesto i šta treba da uradim. Spolja su se ljudi divili mojoj majci kako ima dobro i poslušno dijete a samo ja znam kako je do te poslušnosti došlo.
Ključ je u paralelnom životu u kom smo živjele. Nasamo me je tukla, što je prestalo onog momenta kad se sama prepala koliko me je istukla jer nedeljama nisam išla na fizičko niti imala mjesto na tijelu bez modrice, ponižavala, degradirala, omalovažavala, ismijevala, sve što kažem ili uradim izvrtala onako kako njoj odgovara - bila sam podvrgnuta ozbiljnoj emotivnoj i psihičkoj manipulaciji i torturi. Za moje ćutanje i trpljenje ovog zlostavljanja kupovala me je skupim poklonima kao i slatkim riječima tebe mama voli najviše na svijetu i želi ti najbolje.
Da bih preživjela drame koje su se svakodnevno odigravale, bježala sam u svoj izmišljeni svijet, zatvorila se i napravila zid sa spoljnim svijetom. Naučila sam da žmurim na ono što se u meni i oko mene dešava, da gutam i ne obazirem se na svoju bol, da otupim. Unutar tog zida sam jako patila i bila tužna ali sam spolja istrenirano stavljala veliki, širok osmijeh kao znak da je sve uredu. Ova gluma je postala svakodnevnica, tako da sam uspijevala i druge i sebe da ubijedim da je sve u redu.
Tako zatvorenoj, nije mi više bilo važno šta se zaista dešava. Istina kao takva mi nije bila vrijedna. I ovo je upravo bila dobra podloga da moja majka napravi sljedeći zahvat na meni i ona objasni kako svijet funkcioniše. Po njenom, svijet je jedno opasno mjesto i samo njoj mogu vjerovati jer mi samo ona želi najbolje. Ljudi su zli, opasni, ljubomorni, koristoljubivi, a samo ona ne - iako je sve upravo suprotno.
Naš odnos je postao debelo disfunkcionalan, patološki - simbiotska veza u kojoj postojimo samo nas dvije, odvojene od cijelog svijeta. Simbioza je podrazumijevala da sve dijelimo, da smo u svemu zajedno - ja nisam bila sposobna da donesem i najmanju odluku za sebe ako prethodno nisam provjerila sa majkom. Ovim je napravila ogromnu kontrolu nad mojim životom.
"Zbog odnosa sa majkom ušla sam u odnos sa momkom koji me je maltretirao"
Iz ovakvog odnosa sa majkom, izbor mog prvog partnera bio je problematičan. Ušla sam u vezu sa momkom koji me jako maltretirao, kontrolisao, bio nasilan i ljubomoran. Sa mojom majkom se odlično slagao. Njihov odnos je došao do toga da su imali paralelnu se*sualnu vezu, dok smo nas dvoje još bili zajedno. Ovim saznanjem su mi poljuljani razum, vjera u sebe, ljude, u život - osjećaj teško opisljiv riječima - kao da su bacili bombu unutar mene koja me raznijela na milion djelova. Sa posljedicama ovog iskustva i dan danas se nosim.
Izbor studija psihologije bio je jedan od načina na koji sam tražila pomoć i način da izađem iz paralelnog sveta u kom smo živele. Otvorile su se mogućnosti da kucam na razna vrata, tražim odgovore. Razne terapije i stručnjaci ukazivali su uvek na jedno - odrastala sam sa majkom koja ima ozbiljnu dijagnozu - paranoidni narcizam. Veličanje njene ličnosti i potreba, odvajanje od svijeta, vođenje paralelnog života, viđenje prijetnji svuda i u svakom, odbacivanje i zlostavljanje svog djeteta, nemanje empatije, kontrola, manipulativnost, svi indikatori su tu.
Pitanja koja se nameću: Koliko djece živi oko nas da nama spolja izgleda da je sve u redu a oni sami prolaze zlostavljanje od onih koji bi trebali da ih njeguju i štite? Kolika je odgovornost familija, odraslih, komšiluka, vrtića, škola, institucija da prepoznaju i prijave zlostavljanje? Da li to što sam ja ćutala i trpjela kao mala danas znači da ne mogu da dokažem kroz šta sam prošla jer je zastarjelo? Da li su ljudi zaposleni u institucijama edukovani i sposobni da se bave temom narcizma i žrtvama narcisa? Zašto su procesi toliko dugi i dovode do toga da se iznova doživljava zlostavljanje? Koliko je djece glumilo i ćutalo u isto vrijeme kad i ja? Koliko ih danas ima?
