Mihajlo Veruović Vojaž kaže da je nakon ubistva Zorana Đinđića sa porodicom morao da bježi od mafije! Taj 12. mart 2003. godine, kada je izvršen atentat na tadašnjeg premijera Srbije, iz korijena je promijenio cijelu političku situaciju u zemlji i regionu.
Mihalov otac Milan tog dana je ranjen u leđa dok je bio na radnom zadatku kao Đinđićev tjelohranitelj. Poslije nemilog događaja za Vojaža, njegovog godinu dana starijeg brata Vasilija, majku Žanu i oca Milana problemi su tek počeli.
- Nakon Zoranovog ubistva mafija je prijetila mojim roditeljima, čak su i mom bratu i meni životi bili ugroženi. Majka i otac su se plašili za našu bezbjednost i zbog toga su odlučili da se odselimo iz Srbije. Otišli smo u Strazbur u Francusku. Imao sam godinu i po dana, a brat nepune tri. Roditeljima je bilo mnogo teško. Trpjeli su veliki pritisak i dugo su živjeli u paranoji šta će i kako dalje. Postoji tu mnogo stvari koje ja još uvijek ne znam, zbog toga ne mogu u potpunosti da se otvorim na ovu temu, ali znam da nije bilo nimalo bezazleno - počinje Vojaž svoju životnu priču za Hit i dodaje da roditelji ni u jednom trenutku nisu dozvolili da to utiče na njegovog brata i njega:
Bili su svjesni da jedino njih imamo na ovom svijetu. Zbog cijele situacije brat i ja sve do polaska u osnovnu školu nismo mogli da imamo mnogo drugara i da se socijalizujemo, već smo uglavnom bili okrenuti porodici. Zato su se roditelji potrudili da nam pruže sigurnost kod kuće jer da smo izgubili povjerenje u njih, izgubili bismo sve.
Vojaž priča da su se majka i otac u početku u Francuskoj teško snalazili, ali da su se brzo prilagodili novoj sredini i uslovima života.
- Nisu govorili ni engleski, ni francuski. Tata se oporavljao od rane od metka koju je zadobio u predjelu leđa, pa je majka više provodila vrijeme s bratom i sa mnom. Bio sam mali kada se sve to desilo i nisam ni znao šta znači kada je neko ranjen, šta je atentat, a šta pištolj... Bez obzira na sve, borili su se da nas izvedu na pravi put i za kratak period su uspjeli da se prilagode i obezbijede nam najosnovnije potrebe - priča mlada pjevačka zvezda i dodaje da je oca prvi put pitao za ožiljak tek kada je napunio sedam godina:
- Zbog rane od metka imao je operacije od kojih mu je ostao veliki ožiljak na stomaku. Kada sam ga prvi put pitao: "Tata, od čega ti je taj ožiljak?", odgovorio mi je: "Ujela me je žaba." Kasnije, kada sam porastao, shvatio sam šta se dogodilo i od čega mu je ožiljak.
Prošlo je 19 godina od ubistva Zorana Đinđića, a na dan svake godišnjice Vojažov otac osjeća posebnu tugu. - Znam da je posao tjelohranitelja radio iz srca. Ispričao mi je mnogo zanimljivih anegdota i situacija koje je doživio dok je bio tjelohranitelj, ali ne mogu da ih iznosim u javnost. Na svaku godišnjicu atentata mom ocu se vrate sjećanja na taj dan i rastuži se. Sa Zoranom je proveo dosta vremena i imali su zajedničke ciljeve za koje su se borili. Tog 12. marta za mog oca nije umrla samo jedna osoba i dobar prijatelj već cijeli ideal i vizija u koju su vjerovali.
POVRATAK U SRBIJU
Kada su se stvari malo stišale i opasnost prošla, porodica Veruović je odlučila da se vrati u Srbiju.
- Roditelji nisu željeli da brat i ja odrastamo kao Francuzi, već kao Srbi. Kada su shvatili da možemo da budemo sigurni u gradu u kom smo se rodili, vratili smo se u Beograd. Brat i ja smo 2007. godine upisali Osnovnu školu "Kralj Aleksandar I", on drugi, ja prvi razred. Bio sam odličan đak, volio sam sve predmete sem fizike. Od brata se nisam razdvajao, imali smo isto društvo kao i danas. Do šestog razreda sam bio miran kao bubica, a onda, kada sam ušao u pubertet, postao sam buntovan - priča Vojaž i dodaje da mu ni tuče nisu bile strane:
- Potukao sam se milion puta. Nikada nisam započinjao prvi, ali sam se bez razmišljanja branio. Nikad nisam dozvoljavao nikome da me ponizi. Još kao malom otac mi je govorio: "Ako ne odbraniš čast, nemoj da se vraćaš kući." Otad su mi čast i obraz na prvom mjestu.
Vojaž je prve godine osnovnog školovanja upamtio, između ostalog, i po tome što su ga vršnjaci ismijavali.
- Brata i mene su zadirkivali zbog toga što smo bili malo asocijalni i što nismo htjeli da se družimo sa ostalom djecom. Razlog tome su traume i događaji iz našeg djetinjstva. Dok su drugi klinci igrali loptu i lastiš, mi smo se krili od mafije. To su životne situacije kroz koje ne treba da prolazi nijedno dijete! Kao klinac, nisam mogao da razumijem drugu djecu i tu njihovu lagodnost, a oni nisu mogli da razumiju zašto sam ja toliko ćutljiv. Mislili su da imam neke smetnje u razvoju, ali bio sam naučen da budem ćutljiv i pazim na brata i sebe.
Vojaž kaže da su kao porodica živjeli veoma skromno i maltene bili na rubu siromaštva.
- Brat i ja nikada nismo išli na ekskurzije. Kada bi roditelji primili platu, većina novca je odlazila na komunalije i račune, a onda nam je ostajalo 10.000 dinara da nas četvoro i pas kog smo čuvali izguramo cio mesec. Mnogo puta se dešavalo da ne jedemo, nismo svaki dan imali tri obroka dnevno. Nikada nisam dobijao nove stvari. Uvek sam ih naslijeđivao od starijeg brata. Kada bi mu roditelji kupili nešto, radovao sam se jer sam znao da ću to i ja nositi. Odrastao sam u patikama i jaknama svog brata. Baš zbog toga smo obojica rano počeli da zarađujemo. Brat se sa 15 godina zaposlio preko omladinske zadruge i nosio gajbe, radio od jutra do mraka, cijepao je ruke da bi imao za džeparac. Kada se na kraju mjeseca vraćao sa zarađenih 25 ili 30 hiljada dinara, osjećali smo se kao da je donio milione.
PRVE LJUBAVI I RIME
U osnovnoj školi doživio je i lijepe stvari, a jedna od njih je i prva simpatija.
- Mislim da sam bio šesti razred kada sam se ozbiljno zaljubio. Imao sam drugara koji je svirao gitaru i bio sam ljubomoran na njega zbog toga. Odlučio sam da kupim sebi jednu da i ja budem šmeker. Krenuo sam da je sviram, ali nikada je nisam dobro savladao. Otišao sam ispod prozora svoje tadašnje simpatije i počeo da joj sviram. Nisam znao da ubodem nijedan ton, ni akord. Postidjela se, pa nisam uspio da je izmamim na prozor.
Godinu dana kasnije, u sedmom razredu, Vojaž sa još par drugara osniva rep grupu "Kompani".
- Sjećam se da smo nas četvorica svakog dana od užine čuvali po 100 dinara kako bismo za dvije nedjelje sakupili dovoljno novca i uplatili sat vremena snimanja u studiju. U pitanju je bio "Aristokrat" studio na Fontani na Novom Beogradu. Za tih sat vremena smo se trudili da snimimo sve što smo imali, pa kako ispadne. Koristili smo onaj mikrofon koji se uglavnom koristio za Skajp - priča Vojaž i prisjeća se da je tada zaradio prvi honorar:
- Napravili smo žurku pod nazivom "Bless you trap" u klubu "Sova", koji sada više ne postoji. Tada je trep bio aktuelan. Ulaz je bio 200 dinara i bilo je oko 300 ljudi. Kada smo podijelili novac od žurke, sam zaradio 1.000 dinara.
Vojaža su negativne emocije navele da počne da se bavi muzikom.
- Počeo sam da repujem zbog kompleksa. Muzičari su uvijek bili šmekeri. Dopadalo mi se kako ih ljudi tretiraju, kako žive i koliko obožavateljki imaju. Govorio sam sebi: "Eh, što to nisam ja" i odlučio da se bavim muzikom i napišem prvu pjesmu. To mi sada djeluje kao grozan razlog. Posle stotina napisanih pjesama shvatio sam da imam talenat i sada mogu da kažem da se muzikom bavim iz ljubavi jer to volim, a ne zbog nekih kompleksa. Prva komercijalna pjesma koju sam napravio bila je "Tantala", koja je imala oko 200.000 pregleda, što je za nas klince iz bloka bilo veliko dostignuće.
Nakon završene osnovne škole Vojaž upisuje Devetu beogradsku gimnaziju i upoznaje Miloša Stojkovića, poznatijeg kao Heni. Njih dvojica odlučila su da otvore skroman muzički studio.
- Iznajmili smo garažu na Ceraku, kupili dva monitora i zvučnika, mikrofon i zvučnu karticu. Snimili smo duet "Otrovan" i to je prva moja pjesma koja je dostigla milion pregleda na Jutjubu. Nakon toga izbacio sam album "Porok i greh", odakle se izdvojila pesma "Nisi tu", koja se puštala po klubovima. Tada sam bio druga godina srednje škole.
Muzika ga je spojila sa njegovom prvom ljubavi Anđelom Ignjatović, poznatijom kao Breskvica.
Anđela mi je bila prva i do sada jedina ozbiljna veza. Sjećam se da sam na Jutjubu izbacio pjesmu "Geto fenomen", koju je ona otpjevala na svoj način i objavila je taj snimak na Instagramu. Kada sam čuo njenu verziju, odmah sam joj poslao poruku i pohvalio je da je odlično to odradila i da ima sjajan glas. Tako smo počeli komunikaciju - priča Vojaž i prisjeća se njihovog prvog susreta uživo:
- Našli smo se oko četiri popodne u blizini Trga republike i odmah smo krenuli na Kalemegdan. Tog dana smo se prvi put poljubili. U tom periodu imao sam baš teške momente u privatnom životu, neki crni oblak nadvio mi se nad glavom, zbog porodice i raznih drugih situacija. Ona mi je bila sunce koje je sve to razvedrilo. Zaljubio sam se u nju upravo zbog tog osjećaja olakšanja.
Osim što su privatno bili par, Vojaž i Breskvica su odlučili da udruže snage i naprave jedinstveni muzički tandem.
- Htjela je da se bavi manikirom i šminkanjem. Rekao sam joj da batali to jer ima glas kao anđeo. Već smo javnosti bili interesantni i najbolji potez je bio da uradimo duet. Našao sam neku matricu na internetu i napisao nam pjesmu "Vrati me". Pozvali smo Nućija, koji je tada sa bratom Markom radio produkciju i on nam je snimio spot za tu numeru. To je prva pjesma koja je za samo jedan dan skupila milion pregleda na Jutjubu. Tada su mediji počeli da pišu o nama.
Nakon tri godine zabavljanja njih dvoje su stavili tačku na vezu u januaru prošle godine.
- Dugo mi je trebalo da prebolim Anđelu. Bila je to jedna divna veza iz koje nosim mnogo lijepih uspomena.
LINČOVANJE I PRIJETNJE
U sličnom periodu estradu potresao je veliki sukob između Vojaža i tada popularnog jutjubera Bogdana Ilića, poznatijeg kao Baka Prase, koji je pjevača ismijevao u pjesmi "Vojaž blamaž".
- Sukob je izbio jer sam rekao da jutjuberi ne mogu da prave muziku kao muzičari. Bogdan je iskoristio tu moju izjavu i oblikovao je u svom klipu onako kako mu odgovara i od toga ubirao preglede. Glupo je što je to uradio na jedan prost i nekulturan način. Osjećao sam se glupo kada je ta, nazovipesma, objavljena na Jutjubu. Kako drugačije da se osjećam kada me neko proziva i pljuje dok to gledaju milioni ljudi i smiju se.
Zbog pjesme Bake Praseta i tog javnog linča Vojaž je trpio brojne uvrijede. Dobijao je čak i prijetnje:
- To je toliko uzelo maha da su mi stariji ljudi na ulici prilazili i dobacivali razne pogrdne riječi... Ismijavali su me. Mnogi su mi govorili da sam ružan, a na društvenim mrežama sam dobijao i poruke u kojima su mi prijetili smrću.
Vojaž je iz tog sukoba izašao jači, sigurniji, a za Baku Praseta danas kaže:
- Bogdan je jedna od nuspojava ovog društva. Tada je bio najpopularnija osoba u državi, pratili su ga i mladi i stari, bio je dežurni klovn i sve je zasmijavao. Ne sudim mu i nemam šta da mu opraštam, to neka radi Bog. Nije mi se izvinio, a i zašto bi kad je on od toga zaradio pare. Nije on to uradio slučajno, već namjerno da bi došao do nekog kapitala.
VRIJEME SLAVE
U godinama nakon toga Vojaž je ređao samo uspjehe. Napisao je megahit pjesme "Pleši" za drugi dio filma "Južni vetar", a sada se oprobao i kao glumac u seriji "U klinču", koju svakog radnog dana gledamo na RTS.
- Autori serije Miloš Avramović i Aljoša Ćeranić su me pozvali i rekli da imaju ulogu za mene u koju bih se odlično uklopio. Otišao sam na probu i odmah dobio rolu. Kada su mi rekli da ću glumiti sa Brankom Katić i Nikolom Kojom, bilo mi je malo frka, ali mislim da sam se dobro snašao. Moj prvi susret sa njima bio je baš zanimljiv. Upoznao sam ih na probi pred snimanje. Imao sam tremu, a oni su mi rekli: "Ma mali, opusti se, pokidaćeš."
Apetiti ovog mladog momka su se poslije uloge u seriji povećali, pa bi osim muzike, sada želio i da se kontinuirano bavi glumom. - Volio bih da glumim sa Milošem Bikovićem. Upoznao sam ga, sjajan je momak i veliki potencijal. Zasluženo je uspio u Rusiji.
