Poznato je da se ljudi u konfliktnim situacijama – kada jedna osoba želi jedno, a druga drugo – ponašaju veoma različito. Kako se vi ponašate i zbog čega dolazite u konflikt sa drugima?
Pored onih čije je ponašanje u konfliktima optimalno, postoje dva ekstrema: oni koji će sve učiniti da izbjegnu konflikt sa drugim ljudima, i oni koji sa lakoćom stupaju u konflikte, ali tako da uvijek moraju ili da pobijede ili prekidaju odnos.
Šta je zajedničko ljudima koji se u konfliktnim situacijama ponašaju ovako suprotno?
Zajedničko im je to što i jedni i drugi konflikte povezuju sa odbacivanjem. Prvi će sve učiniti da se drugi ljudi ne osjete povrijeđenim i odbačenim, a drugi da se oni sami ne osjete odbačenim, piše za "Politiku" psiholog Zoran Milivojević.
Da bi izbjegli odbacivanje, prvi sve čine da ugode drugim ljudima, a drugi sve čine da im drugi ugode.
I jedni i drugi konflikt vide kao znak neprijateljstva, kao negaciju prihvatanja, poštovanja ili ljubavi. Zato prvi drugim ljudima poručuju da ih prihvataju, poštuju i vole, a drugi poručuju svima da su oni ti koji moraju da budu prihvaćeni, poštovani ili voljeni.
Ni jedni ni drugi ne razlikuju čovjeka od njegove želje ili njegovog ponašanja. Zato za njih konflikti nisu sukobi želja, već su sukobi osoba, tako da konflikte doživljavaju lično, kao napad na osobu.
Kako su konflikti neizbježni dio svakodnevnog života, i jedni i drugi imaju, dugoročno gledano, značajne smetnje u socijalnom funkcionisanju. I jedni i drugi postaju žrtve svog iskrivljenog razumijevanja konflikata.
Prvi zato što odustaju od svojih želja, a drugi zato što ih drugi ljudi doživljavaju kao neprijatne i teške, tako da ih izbjegavaju. Posebno zabrinjava to što obe kategorije nose u sebi potencijal za razvoj ozbiljnijih poremećaja.
Oba mehanizma se usvajaju u detinjstvu. Prvima su roditelji zabranili konflikte i poručili da ako žele da budu prihvaćeni i voljeni, da moraju da im ugađaju. Drugima su roditelji stalno ugađali i tako im poručivali da ih vole.
Zato ni jedni ni drugi nisu uspjeli da povežu konflikt i ljubav, nisu shvatili da je moguće istovremeno biti voljen i biti u konfliktu. Prvi su dobijali disciplinovanje, ali im nije pokazivana ljubav, a drugi su dobijali ljubav bez disciplinovanja.
Zbog svega je veoma važno da roditelji shvate da je priroda odnosa između deteta i roditelja takva da moraju povremeno, nekada i često, da ulaze u konflikt sa djetetom.
Malo dijete jednostavno ne može da razumije da roditelj koji govori "Ne smiješ!" ili "Moraš!" to čini zato što ga voli.
Ali ako roditelj koji dijete disciplinuje jasno pokazuje ljubav u drugim situacijama, dijete će postepeno shvatiti da konflikti i ljubav idu zajedno.
Kada se u djetetovoj psihi povežu ljubav, prihvatanje i poštovanje sa konfliktima, obavljen je jedan veoma važan razvojni zadatak koji će imati brojne pozitivne posledice na budući kvalitet njegovog života.
