Mali, a hoće kontrolu

Ne postoji univerzalni recept koji može da se primijeni u vaspitavanju djece, zbog toga što je svako dijete mali čovjek, a postoji i više stadijuma razvoja, od kojih svaki podrazumijeva specifične razvojne potrebe djeteta.

Jedan od takvih stadijuma je i period između druge i pete godine, kad dijete vrištanjem, udaranjem, šutiranjem, bacakanjem ili zacenjivanjem želi da ostvari želju ili zamisao.

"Ovakvi ispadi bijesa sastavni su dio normalnog razvoja najvećeg broja djece", rekao je pedijatar prim. dr Veroslav Marinković iz beogradske Škole roditeljstva "Nada Lazić" za "Novosti".

Plahovitim načinom iskaljavanja bijesa dijete izražava potrebu za samostalnošću i potrebu da nad nečim ima kontrolu. Tačnije, ima potrebu da donese i sprovede odluku iako nije u mogućnosti da odredi granice, moguće rizike ili da riješi problem.

Psiholog Slađana Đorđević, takođe iz Škole roditeljstva, kaže da je period kada se javlja zacenjivanje kao oblik ponašanja vrijeme kada se razvija djetetova autonomija, odnosno sposobnost da kaže "ne". Zbog toga je važno da se ovakvo ponašanje "ne siječe" u korijenu, već da se kanališe.

Greške roditelja kada se dijete zacene jeste da su u stanju sve da urade da prestane takvo ponašanje, dok neki roditelji grubo reaguju tako što se izviču na dijete ili ga udare.

"Popuštanjem djeca postaju razmažena i manipulativna, dok sa druge strane gruba reakcija roditelja kod djeteta dugoročno može da izazove osjećaj inata i bijesa što u kasnijem uzrastu može da se ispolji na složeniji, negativan način", izjavila je Đorđevićeva.

Većina roditelja koja je doživjela scenu sa zacenjenim djetetom, koje ponekad prestane nakratko da diše, pa čak i pomodri, pita se kako ispravno reagovati.

"Da bi dobio odgovor na ovo pitanje, najprije je važno da roditelj razumije zašto dijete nešto traži ili radi. Emocije djeteta su intenzivnije nego kod odraslih i vrlo često ono ne zna šta sa njima, pa se osjećanja nekontrolisano izlivaju iz njih. Roditelj je taj koji usmjerava dijete kako da kanališe emocionalne reakcije", objasnila je Đorđevićeva.

Važno je da dijete osjeti da podržavate njegova osjećanja, da ga razumijete i da ste tu za njega.

Pedijatar dr Veroslav Marinković dodaje da se djeca gotovo po pravilu afektivno zacenjuju isključivo u prisustvu majke, veoma rijetko u prisustvu oca ili drugih članova porodice, a gotovo nikad u prisustvu odraslih koji čuvaju dijete dok su roditelji odsutni.

Doktor Marinković savjetuje da djetetu treba dozvoliti da se ponaša kako je započelo, ali ga skloniti iz sredine u kojoj ima gledaoce, kako bi svoju predstavu odigralo do kraja, samo u prisustvu roditelja.

U situacijama kada je to nemoguće, dovoljan je čvrst zagrljaj i umirujući glas i dijete će da se smiri, tvrdi Marinković.

Iako djeluje teško izvodljivo, staloženo reagovanje, smirenost i pribranost nateraće dijete da shvati da su svi dalji pokušaji onemogućeni.

Doktor Marinković ističe da se napadi afektivnog zacenjivanja donekle mogu i spriječiti. Tačnije, kaže da treba da se izbjegavaju situacije koje dijete mogu da dovedu do stanja premorenosti. Osim toga, treba da se izbjegavaju situacije u kojima se dijete zbog nečega pribojava, biva zabrinuto ili razočarano.

Djeca čiji roditelji nemaju jasno određene granice djetetovog ponašanja ili su im stavovi neusaglašeni, mogu, takođe, da imaju česte napade zacenjivanja.

Ipak, napominje dr Marinković, ako su napadi jače izraženi, učestali i traju duže, udruženi sa noćnim morama i mokrenjem u krevet, neophodno je potražiti pomoć ljekara ili psihologa.

Podrška je presudna

Važno je da roditelj priđe djetetu, da ga utješi riječima "Razumijem da ti je teško i da si uznemiren/a, ali sada ne možeš to da uradiš".


(MONDO)