Zašto nam se gade i neka jela koja u drugim kulturama važe za specijalitete?
Knut Furman se spušta u bazen za pročišćavanje otpadnih voda. Na površini tamne tečnosti može se vidjeti pjena i nekoliko ženskih higijenskih uložaka. Još nekoliko centimetara i Furmanova glava nestaće ispod površine ove vode. Tako počinje njegov posao.
Furman je ronilac u bazenima otpadnih voda. Njegov zadatak je da ventilacione cijevi za dovođenje vazduha očisti od otpada, kose, prezervativa, ženskih uložaka... Jedino tako može da se osigura dovod kiseonika, kako bi i bakterije mogle da obave svoj zadatak.
Ono što je za Furmana normalno, kod mnogih od nas izaziva gađenje. Koliko god da je neugodno, ima jednu dobru funkciju, priča Harald Ojler, profesor psihologije na Univerzitetu u Kaselu. "Gađenje je intuitivna mikrobiologija, a tu sposobnost nam je dala priroda. To nas sprječava da u organizam unosimo opasne materije." Gađenje nas štiti od nevidljivih opasnosti kao što su otrovi i uzročnici bolesti.
To pravilo važi svugdje u svijetu. Ljudi se slažu da im je odvratno da vide leševi, otvorene rane, izmet, urin, gnoj, pokvarenu hranu i neke životinje kao što su pacovi ili crvi. I taj osjećaj gađenja izražavamo jednakom mimikom lica, bez obzira na kulturu.
Ali već kod hrane postoje razlike od kulture do kulture. Filipinski specijalitet balut, nastaje tako što se pačja jaja drže u inkubatoru sve dok ne počne da se razvija plod, sa vidljivim kljunom i začecima perja. Jaje se tada kuva i jede iz ljuske, malo posoljeno.
Zašto se nama gadi ono što druge kulture smatraju specijalitetom?
"Tabui u prehrani prenose se uzorom i oponašanjem", kaže Ojler. U zajednici u kojoj živimo učimo i kako da doživljavamo neke stvari, na primjer da ih vidimo kao odbojne. Dovoljno je da neko za stolom napravi grimasu gađenja i svi ćemo znati, oprez, tu bi nešto moglo biti opasno. Međutim, gađenje ne funkcioniše samo kao upozorenje, kaže Ojler: "Kada ljudi zajedno ručaju i svima im se nešto zgadi, to jača tu grupu ljudi, ona se time razlikuje od drugih."
Doduše, i gađenje se mora naučiti. Do druge godine se deci gotovo ništa ne gadi. Ona sve do čega dođu stavljaju u usta i ako roditelji ne paze staviće u usta ono što je mnogima nezamislivo. Tek kasnije djeca nauče dva čarobna zakona gađenja, koji su za odrasle sami po sebi razumljivi, piše DW.
Prvi zakon je zakon kontakta: sve što dođe u dodir sa nečim što izaziva gađenje i samo postaje gadljivo. Niko ne bi pio mlijeko koje je promiješano mrežicom za ubijanje muva. Jer na njoj se možda nalaze neki uzročnici bolesti. Drugi zakon je zakon sličnosti: sve što je slično nekom odvratnom predmetu i samo je odvratno. Zato čovjek nikad ne bi pojeo supu iz posude u koju djeca obavljaju nuždu, makar ona bila potpuno nova. "Sve je to pitanje asocijacije", kaže profesor Ojler.
Ipak to se može promijeniti. Čovjek samo mora dovoljno često da bude izložen gadljivoj stvari i osjećaj gađenja se mijenja. To se naziva desenzibilizacijom.
Naš junak sa početka priče, ronilac u bazenima za pročišćavanje otpadnih voda Knut Furman to potvrđuje. On sada bez problema ulazi u bazene sa smrdljivom vodom. "Treba svladati unutrašnji osjećaj gađenja. Ja to sada vidim kao mulj i ništa više."
(MONDO)
